Nuklearni pogon u svemiru nudi se u dvije izvedbe. Toplinska grije vodik i izbacuje ga, pa daje snažan potisak. Električna pretvara toplinu u struju za ionski motor, pa daje slab ali dugotrajan potisak. Dosadašnji pokušaji da se obje smjeste u isti reaktor tražili su prebacivanje ventilima.
Kurt Polzin iz NASA-ina centra Marshall i Robert Schleicher iz tvrtke General Atomics zamislili su 2025. izvedbu bez tog prebacivanja.
Dva kruga u istoj jezgri
Jezgra je podijeljena na dvije zone, svaka sa svojom vrstom gorivnih elemenata. Visokotemperaturni sadrže uranske kuglice i griju vodik na više od 2700 kelvina, za manevre. Niskotemperaturni vrte zatvoreni krug koji proizvodi struju za letjelicu.
Oba kruga rade istodobno i neovisno. Specifični impuls toplinskog dijela prelazi 900 sekundi, otprilike dvostruko više nego kod kemijskog motora.
Što to mijenja za let na Mars
Put bi trajao oko 335 dana, naspram 620 dana koliko NASA računa za sadašnje izvedbe. Posada bi upola kraće bila izložena kozmičkom zračenju i bestežinskom stanju, a zaliha treba manje.
Koliko je to daleko od lansirne rampe
Zasad postoji model i proračun, ne i ispitani uređaj. Predviđen je red koraka: ispitivanja bez nuklearnog goriva, ozračivanje dijelova, ispitivanje cijelog reaktora, pa pokus u svemiru.
Nuklearni pogon u svemiru ispituje se od šezdesetih i nijedna izvedba dosad nije letjela s posadom. Ova zamisao uklanja jednu konkretnu slabu točku ranijih, a ostatak puta do letjelice ostaje jednako dug.
