Južni ocean upija između 40 i 50 posto ugljika koji mora uzimaju iz zraka. Nove simulacije kažu da bi se taj smjer mogao okrenuti, i to nakon što čovječanstvo prestane ispuštati ugljik.
Rad je objavljen u časopisu Science Advances. Autori su vodili po deset simulacija za dva puta: jedan u kojem se dosegne nulta neto emisija i drugi u kojem se ugljik nastavlja vaditi iz zraka.
Kemija koja radi u suprotnom smjeru
Toplija voda drži manje ugljičnog dioksida. Uz to opada alkalnost morske vode, a o njoj ovisi kemijska sposobnost mora da plin veže.
Kad razlika u tlaku između mora i zraka jednom promijeni predznak, ocean počinje vraćati. Iz upijanja od 2,8 grama ugljika po četvornom metru godišnje, koliko je izmjereno 2001., prelazi se na ispuštanje od oko 8,5 grama.
Kad se to događa
Promjena se ubrzava nakon vrhunca emisija sredinom stoljeća. U scenariju s vađenjem ugljika iz zraka ocean postaje neto izvor oko 2154. godine.
To je vrijeme mnogo dulje od svake politike i svakog plana koji se danas piše. Poanta rada nije datum nego to da zagrijavanje ostavlja trag koji nadživi prestanak ispuštanja.
Koliko se tome smije vjerovati
Autori sami navode ograničenja. Rabljen je jedan klimatski model, a učinak antarktičkog ledenog pokrova nije uključen. Rezultat treba čitati kao smjer kojim stvari idu, a ne kao brojku s dva decimalna mjesta.
Za planove koji računaju na to da će more i dalje upijati višak ugljika to je neugodna vijest, jer im ponor s vremenom slabi upravo kad bi trebao pomagati.
