Europska unija proizvodi manje od deset posto svjetskih čipova. Istovremeno planira 19 AI tvornica i sedam gigatvornica, a svaka od njih traži od 25 tisuća do preko sto tisuća naprednih čipova.
Tu je proturječje o kojem piše IEEE Spectrum. Što više Unija ulaže u umjetnu inteligenciju, to više ovisi o dobavljačima izvan sebe.
Cilj koji je već spušten
Chips Act je 2030. postavio kao godinu do koje Europa treba doći na 20 posto svjetske proizvodnje. Projekcije sada govore o 11,7 posto. Za 2028. se predviđa da će Europa proizvoditi 68 posto čipova koje sama troši, ne računajući memorijske.
Tajvan proizvodi oko 90 posto najnaprednijih čipova. Europski udio u pakiranju, sastavljanju i testiranju je četiri posto.
Ovisnost koja mijenja oblik
Konkretni projekti pokazuju o čemu se radi. Mistralov podatkovni centar u Parizu ima 13.800 Nvidijinih grafičkih procesora. Deutsche Telekom u Münchenu oko deset tisuća. Nscale i Microsoft u portugalskom Sinesu 12.600, s planom rasta na preko 66 tisuća do 2027.
Centar za europske političke studije to naziva zamkom ovisnosti o Nvidiji: oprema fizički stoji u Europi, a tehnološki ovisi o jednom američkom dobavljaču. Claire Godfrey iz Balanced Economy Projecta kaže da europske tvrtke grade oko Nvidijinog sklopovlja, CUDA sučelja i softverskih odluka koje uz njih dolaze.
Zamjena jedne ovisnosti drugom nije samodostatnost. Laith Altimime iz SEMI Europe tvrdi suprotno, da je potpuna samodostatnost dostižna, ali brojke koje tekst navodi idu protiv toga.
