Slikar koji je htio naslikati cvijet morao ga je dobro pogledati. Zbog toga stare slike nose podatke o vrstama i njihovu ponašanju, često prije nego što je itko te podatke zapisao kao znanstvene.
Ekolog Pedro Romero-Vidal i suradnici objavili su u PNAS-u analizu više od 1500 djela na kojima se pojavljuju majmuni i papige, i iz njih izvukli podatke o tome gdje su te vrste nekad živjele.
Šišmiš koji jede pticu
Jan Brueghel stariji naslikao je 1611. na djelu „Zrak" velikog noćnika kako proždire pticu pjevicu. Da taj šišmiš doista lovi ptice, znanost je potvrdila tek početkom dvijetisućitih, analizom izmeta, a zvučnim snimkama 2025.
Kukci i biljke na kojima žive
Maria Sibylla Merian je devedesetih godina 17. stoljeća počela slikati kukce zajedno s biljkom na kojoj se hrane, umjesto svakoga zasebno. Taj je postupak utjecao i na Linnéa, a veza kukca i biljke danas je temelj sistematike.
Rachel Ruysch je u tridesetima 18. stoljeća slikala cvijeće s toliko točnim lapovima i prašnicima da se po njima prepoznaje vrsta i kraj iz kojeg je donesena.
Gdje slika vara
Ista je slikarica naslikala lastin rep uz strvinski cvijet, spoj koji se u prirodi ne događa. Iz toga se vidi da je primjerke gledala u botaničkom vrtu, a ne na staništu.
Slika je zato izvor koji treba čitati oprezno, uz provjeru. Uz taj oprez daje ono što fosili i zapisi ne daju: kako je neko mjesto izgledalo prije nego što je itko mislio da to treba mjeriti.
