Dvadeset milijuna plaćenih vožnji i 220 milijuna prijeđenih kilometara. Na tom uzorku Waymo navodi 92 posto manje sudara sa smrtnim ishodom ili teškom ozljedom nego kod ljudskih vozača u usporedivim gradskim uvjetima.
Nezavisna provjera daje niže, ali istosmjerne brojke. Insurance Institute for Highway Safety u srpnju je usporedio 50 milijuna kilometara bez vozača s 222 milijarde ljudskih kilometara u San Franciscu, Phoenixu, Los Angelesu i Austinu i dobio 68 posto manje prijavljenih sudara, odnosno 81 posto manje onih s ozljedom.
Po gradovima se rezultat razilazi. Phoenix 76 posto manje, Los Angeles 71, San Francisco 35, a Austin četiri posto više, uz napomenu istraživača da je ondje uzorak vrlo mali.
Rupa u usporedbi
Otprilike polovica sudara s ljudskim vozačem nikad se ne prijavi, a kod onih s ozljedom do trećine. Robotaksi svaki svoj sudar zabilježi automatski.
To znači da usporedba ide u korist ljudi, ne strojeva: ljudska brojka je podcijenjena. Eric Teoh iz IIHS-a kaže da su pokazatelji ohrabrujući, ali da treba posložiti sustav prikupljanja podataka.
Ima i suprotnih prigovora. Prosječan automobil na američkim cestama star je 12,8 godina, a robotaksi su novi, sa svom opremom koju novi automobil ima. Usporedba bi bila poštenija na vozilima slične starosti. Waymo usto vozi samo u nekoliko gradova i po lijepom vremenu.
Ono što se rjeđe spominje
Najveći dokazani učinak ne dolazi od potpune samostalnosti nego od pomoćnih sustava u običnim automobilima. Automatsko kočenje smanjuje nalete na pješake za 27 posto, a nalete straga za 50 posto, uz 56 posto manje ozljeda.
U prometu godišnje pogine oko 40.000 ljudi u Sjedinjenim Državama i 1,16 milijuna u svijetu. Istraživači zato predlažu da se samovozeća vozila gledaju kao mjera javnog zdravstva, a ne kao tehnološki podvig.
