Prašina oko drugih zvijezda može sačuvati tragove sudara velikih stjenovitih tijela. Astronomi su Webbom proučili ekstremne diskove krhotina, sustave s neobično mnogo tople prašine. Istraživanje je predstavljeno 1. listopada.
Teleskop nije snimao trenutak sudara planeta. Mjerio je materijal koji je ostao oko zvijezda. Njegov sastav daje istraživačima način da procijene energiju događaja koji ga je stvorio.
Rad je vodila Kate Su iz Space Science Institutea. Tim je proučavao fazu nakon plinom bogatog diska u kojem nastaju planeti. Oko zvijezde tada ostaju prašina i veće krhotine.
Otprilike trećina uzorka bila je bogata silicijevim dioksidom, prema NASA-inu prikazu rada. Istraživači to tumače kao trag snažnih sudara tijela veličine Marsa, pri kojima se znatan dio stijene pretvorio u paru.
Preostale dvije trećine imale su malo silicijeva dioksida. Tim ih povezuje s manjim događajima, uključujući okrznuća tijela veličine Mjeseca. To su tumačenja sastava prašine, a ne izravna mjerenja tijela koja su se sudarila.
Diskovi bogati silicijevim dioksidom u uzorku su se pojavljivali samo oko zvijezda mlađih od 300 milijuna godina. Druga skupina obuhvaćala je širi raspon dobi i često snažnije mijenjala sjaj.
Zaključak zato ovisi o tumačenju kemijskih tragova, a ne opažanju samog udara.
Usporedba pomaže istraživanju nastanka stjenovitih planeta i mogućih velikih udara u povijesti Sunčeva sustava. Vidljivi dokaz ostaje materijal nakon događaja.
