Otpornost bakterija na antibiotike raste brže nego što se pronalaze novi lijekovi, pa se dio istraživača okrenuo obrani koju tijelo već ima. Jedna od njih je bakar. Skupina s Veterinarskog fakulteta sveučilišta Texas A&M, koju vodi Sarguru Subash, proučava kako tijelo tijekom upale mokraćnog sustava u to područje šalje bakar da bi ubilo bakterije.
Zanimljivo je što je to obostrana igra. Bakterije su razvile načine da povećanu količinu bakra podnesu ili je razgrade. Subash to opisuje kao potezanje užeta između domaćina i uzročnika.
Što se točno istražuje
Tim gleda nekoliko stvari odjednom. Koji geni bakterijama omogućuju da podnesu više bakra. Ometa li bakar takozvane fimbrije, dlačice kojima se bakterija hvata za stijenku mokraćnog mjehura. I kakvu ulogu ima ceruloplazmin, bjelančevina koja bakar prenosi tijekom upale.
Iz toga je izašao i prvi praktičan trag: pokusni protumikrobni spoj koji djeluje jače kad je bakra više. Ideja je da lijek bude aktivniji baš na mjestu gdje ga tijelo samo šalje, a slabiji drugdje.
U kojoj je ovo fazi
U laboratorijskoj. Subash izričito kaže da je bilo kakva klinički dostupna terapija koja ovisi o bakru vjerojatno udaljena godinama. Nema pokusa na životinjama ni na ljudima, a u objavi nije naveden ni časopis u kojem je rad objavljen.
To vrijedi držati na umu jer se upravo ovakve vijesti najčešće prepričavaju kao da lijek stiže. Ne stiže. Ovo je opis mehanizma i jedan spoj koji izgleda obećavajuće u posudi.
Zašto je ipak vrijedno pratiti
Upale mokraćnog sustava jedan su od najčešćih razloga propisivanja antibiotika, a i jedan od područja gdje se otpornost najbrže vidi. Svaki pristup koji ne ovisi o novoj vrsti antibiotika ima vrijednost već zato što napada problem s druge strane.
