Osamdeset osam sati računanja, deset tisuća agenata i blizu pet milijuna poruka koje su izmijenili među sobom. Toliko je, prema OpenAI-ju, trebalo da se dokaže nešto oko čega se matematičari muče desetljećima.
Tvrtka je 8. rujna objavila da je njezin interni model dokazao kako u trodimenzionalnim Navier-Stokesovim jednadžbama mogu nastati singularnosti.
Te jednadžbe opisuju gibanje tekućina. Pitanje je glasilo ostaju li njihova rješenja uvijek glatka ili se u njima može pojaviti točka u kojoj neka veličina postane beskonačna. Clayev matematički institut stavio je 2000. godine milijun dolara na svaki od sedam takvih problema.
Za procjenu što modeli stvarno mogu ovo govori više od bilo kojeg testa na standardnim zadacima. Milenijski problemi stoje otvoreni desetljećima i na njima su se lomili najbolji, pa rezultat, ako se potvrdi, ne može biti zadatak koji je model negdje vidio u podacima.
Cijena dokaza
Uz 88 sati računanja išlo je još 17 za prevođenje dokaza u oblik koji se može strojno provjeriti. Sébastien Bubeck iz OpenAI-ja trošak je procijenio na nekoliko milijuna dolara. Provjera je obavljena u Leanu, jeziku u kojem se dokaz razlaže korak po korak.
Podlogu čine tehnike Diega Córdobe i Luisa Martíneza-Zoroe, koje izbjegavaju grubu računsku silu. Quanta ih navodi kao intelektualni temelj cijelog rezultata.
Dvanaest sati ranije
Tristan Buckmaster s njujorškog sveučilišta i Levent Alpöge iz Anthropica objavili su preklapajući rezultat pola dana prije OpenAI-ja. Buckmaster tvrdi da je OpenAI možda koristio njihov rad bez dopuštenja. Njegovu rezultatu pak nedostaje jedan od traženih uvjeta.
Izvori se ne slažu ni oko toga je li dokaz provjeren. Quanta piše da je formalno potvrđen u Leanu, TechCrunch istog tjedna da ostaje neprovjeren. Razlika je vjerojatno u tome što strojna provjera i prihvaćanje u struci nisu isto.
Nagradu Clayev institut ne dodjeljuje na priopćenje. Traži recenziju i dvije godine u literaturi.
