Zašto ‘čujemo ocean’ kada prislonimo školjku na uho?

Šetanje plažom je divno iskustvo i može postati još ljepše ako nađete veliku praznu školjku koju stavite na uho i slušate zvukove oceana. Odraslima također daje osjećaj dobroćudne svemoći kad daju školjku djeci i kad vide izraz čuđenja na njihovom licu. Budući da ocean ne može biti unutar školjke, zvukovi oceana koji dolaze s ružičastih zidova školjke djeluju kao magija.

Znači, što zapravo čujete u školjci?

Odgovor je da zapravo čujete zvukove koji su oko nas, ali ih školjka izmijeni zahvaljujući pametnoj fizici. Jedno popularno (ali krivo) objašnjenje je da čujete vlastitu krv koja teče u vama. Ovo objašnjenje bi moglo biti bazirano na činjenici da ponekad čujete pulsiranje krvi kada naslonite glavu na mekani jastuk.

Lako je pobiti ovu teoriju jednostavnim eksperimentom. Pritisnite školjku na uho i trčite par minuta po plaži da se pojača tok krvi u tijelu te ponovo slušajte čarobnu školjku. Shvatit ćete da je glasnoća „zvukova oceana“ ostala ista.

Sada slijedi trodijelno objašnjenje: Prvi dio objašnjenja je da se školjka ponaša kao ‘rezonator’

Kada snažno puhnete kroz napućene usne preko otvora prazne boce, čuti ćete glazbenu notu. Zvuk odjekuje u boci. Vi i ja bi to mogli nazvati „boca“ – ali fizikalni akustičar bi to nazvao „rezonantnom šupljinom“ – znači boca je odličan reflektor zvuka (ona je rezonator). Također ima nepravilan oblik – pa će rezonirati na mnogim frekvencijama.

Na isti način, taj akustički filtar (ili školjka blizu uha) umanjuje jednu frekvenciju (ili visinu tona) i pojačava druge frekvencije. U jednom istraživanju, u jednoj tipično bučnoj sobi, šalica je bila držana na uhu, a sićušni mikroskop je bio kraj bubnjića. (Izabrali su šalicu jer ima ‘jednostavniji’ oblik od unutarnje složenosti školjke.) Mikrofon je registrirao 15 decibela glasnije rezonantnu frekvenciju šalice od 648 Hz (uspoređeno sa slučajem kada uopće nema šalice na uhu). Ali kod duple frekvencije (1296 Hz), zvuk koji se čuo bio je 16 decibela tiši.

Ali da bi vam dala zvuk oceana, školjka zasigurno treba pozadinski zvuk ili zvuk okoline. Bez zvuka okoline, nema ni zvuka „oceana iz školjke“. Ako odete u zvučno izoliranu sobu i slušate svoju omiljenu školjku, nećete čuti ništa.

Drugi dio objašnjenja je da je naš ljudski mozak izvanredan u pronalaženju suptilnih šablona u kaotičnom svijetu koji nas okružuje. Možemo naći životinje u oblacima, lice Isusa na čipsu ili Djevicu Mariju na stubu za ogradu.

Treći dio objašnjenja je da živimo u moru zvukova, ali ih većinom ignoriramo. Ovo je slično fenomenu kada osjećamo čarape ili donje rublje na par trenutaka nakon kada ih obučemo. Naš mozak nakon toga blokira čarape/donje rublje iz naše svijesti do kraja dana. Na isti način naš mozak obično blokira većinu pozadinske buke.

Sada sve to možemo uklopiti zajedno. Školjka se blizu vašeg uha ponaša kao zvučni ekvivalent žuto zasjenjenim naočalama. Mijenja ‘izgled’ zvukovima koji konstantno napadaju naše uši, ali manje od druge frekvencije. Znači, kombinacija ‘uho i mozak’ prepoznaje da se nešto promijenilo u buci koja dolazi. Mozak pokušava označiti taj novi zvuk i primjećuje da ste blizu oceana – pa označava tu buku kao „ocean“.

Ali neki ljudi nalaze različite šablone u zvukovima školjke. Postoji neobični fizikalni fenomen koji se naziva „shell scrying“ (predviđanje budućnosti pomoću školjke). Potiče vas da pomno slušate školjku. Kažu da prvo čujete fragmente riječi, zatim cijele riječi, a nakon toga i cijele segmente razgovora.

 

Izvor: ABC

Leave a Comment