Stiglitz: Dosta je ovakve demokracije i ovakvih banaka

Analizirajući važnost prosvjeda za tjednik New Europe, ugledni ekonomist svjedoči o događajima temeljem bogatog osobnog iskustva – bio je na prosvjedima u Tunisu i Egiptu te razgovarao sa španjolskim ‘indignadosima’ i prosvjednicima na Wall Streetu.  Stiglitz ističe da socijalne pokrete hrane upravo globalizacija i moderne tehnologije omogućujući da oni prelaze granice brzo poput ideja, a socijalni prosvjedi svugdje nailaze na plodno tlo zbog osjećaja da je ‘sustav’ zakazao te uvjerenja da čak i u demokraciji izborni proces bez snažnog pritiska s ulice neće dovesti stvari u red.  Jednostavan slogan ‘Mi smo 99 posto’, koji je potekao s Wall Streeta, reflektira Stiglitzovo ranije upozorenje o golemom povećanju ekonomske nejednakosti u SAD-u. ..

Grijesi ekonomske politike

‘Jedan posto stanovništva kontrolira više od 40 posto bogatstva i prima više od 20 posto prihoda. Pripadnici tog prorijeđenog sloja često su toliko bogato nagrađeni ne zato što doprinose društvu više od ostalih, već zato što su uspješni u lobiranju vlade za subvencije, potpore i carinsku protekciju’, napominje Stiglitz.

Uz ogradu da je društvena korist od nekih inovacija pripadnika povlaštenog postotka uvelike nadmašila primanja inovatora, nobelovac konstatira da je ključnu ulogu u rastu nejednakosti širom svijeta odigrala ekonomska politika.

‘Porezni sustavi u kojima milijarder poput Warrena Buffetta plaća manje poreza (u postotku od svojih primanja) od svoje tajnice, ili u kojima se spekulanti, koji su pomogli u rušenju globalne ekonomije, oporezuju nižim stopama od onih koji im nose prihode, učvrstili su taj trend’, ilustrira Stiglitz.

Joseph Stiglitz

Istraživanja posljednjih godina, dodaje ekonomist, pokazala su koliko su važna načela pravednosti. Španjolski prosvjednici, kao i oni u ostalim zemljama, imaju pravo biti ozlojeđeni: u pitanju je sustav u kojemu su bankari spašeni od propasti, a njihove žrtve ostavljene da se same brane. Još gore, bankari su ponovno zasjeli u svoje fotelje zarađujući bonuse koji dosežu cifre za koje se većina radnika nada da će zaraditi za cijelog životnog vijeka, dok mladi ljudi koji su naporno učili i igrali po pravilima ne vide perspektivu za stvarno zaposlenje.

Kupovina zakona

Rast nejednakosti proizvod je začaranog kruga, dijagnosticira Stiglitz: bogati ‘lihvari’ novcem oblikuju zakonodavstvo, kojim štite i povećavaju svoje bogatstvo i utjecaj. Američki Vrhovni sud, u zloglasnoj odluci ‘Ujedinjeni građani’, dao je korporacijama slobodne ruke da utječu na određivanje smjera politike. Kontrast između preregulirane demokracije i nereguliranih bankara nije, međutim, prošao nezapaženo.

‘Dok bogati mogu novcem jačati vlastite pozicije, policija na ulici nije mi dopustila da se prosvjednicima obratim putem megafona. No prosvjednici su domišljati: prenosili su jedni drugima ono što sam govorio, tako da svi mogu čuti. Kako bi izbjegli prekidanje ‘dijaloga’ pljeskanjem, pokretima ruku izražavali su svoje slaganje’, opisuje Stiglitz.

Bez prosvjednika – potop

‘Prosvjede kritiziraju zbog izostanka programa, no program nije smisao pokreta. Prosvjedi su izraz frustracije izbornim procesom. Oni su alarm’, naveo je Stiglitz. Podsjeća da su antiglobalizacijski prosvjedi u Seattleu 1999. usmjerili pažnju na neuspjehe globalizacije, kao i na međunarodne institucije i sporazume. ‘Mediji su analizirali optužbe prosvjednika i otkrili da u njima ima puno više od zrnca istine. Pregovori o trgovini koji su uslijedili bili su drukčiji – barem načelno, trebali su se prometnuti u pregovore o razvoju, kako bi se uklonili neki nedostaci na koje su ukazali prosvjednici. I MMF je naknadno prionuo na značajne reforme’, primjećuje nobelovac.

Prosvjednici su u pravu, nastavlja nobelovac – s našim sustavom nešto nije u redu. ‘Širom svijeta, imamo neiskorištene resurse – ljude koji žele raditi, strojeve koji se ne koriste, zgrade koje su prazne, kao i ogromne potrebe – borbu protiv siromaštva, promociju razvoja i prilagodbu ekonomije globalnom zagrijavanju, da navedemo samo nekoliko. U SAD-u, nakon više od sedam milijuna ovrha nad američkim domovima u posljednjih nekoliko godina, imamo prazne kuće i beskućnike’.

Evolucija umjesto revolucije

Također u SAD-u, prosvjednici i borci za ljudska i građanska prava iz 1960-ih godina skrenuli su pažnju na sveprisutni institucionalizirani rasizam u američkom društvu. To nasljeđe još nije nadvladano, ali izbor Baracka Obame za predsjednika pokazuje koliko daleko su ti prosvjedi odveli Ameriku, ističe Stiglitz.

Na jednoj razini, smatra ekonomist, današnji prosvjednici traže malo: šansu da iskoriste svoje vještine, pravo na pristojan posao za pristojnu plaću, pravedniju ekonomiju i društvo. Njihova nada nije revolucionarna, već evolutivna. No na drugoj razini, njihovi su zahtjevi veliki – demokracija u kojoj će ljudi, a ne dolari, nešto značiti, kao i tržišna ekonomija koja ispunjava svoju svrhu.

Riječ je, uostalom, o povezanim stvarima, jer je sada poznato da neregulirana tržišta dovode do ekonomskih i političkih kriza. Tržišta funkcioniraju onako kako bi trebala samo u okviru odgovarajućih vladinih regulacija, a taj okvir može biti postavljen samo u demokraciji koja reflektira opći interes umjesto interesa jednog postotka stanovništva. ‘Ni najbolja vlada koja se može kupiti za novac više nije dovoljno dobra’, zaključuje Stiglitz.

tpportal

futura.ba

Related Posts

Tags

Share This

Leave a Comment