Charles Darwin

Charles Robert Darwin (1809-1892) bio je britanski znanstvenik koji je postavio temelje modernoj teoriji evolucije sa svojim konceptom razvoja svih vrsta živog svijeta kroz spori proces prirodne selekcije.
Njegov rad ima veliki utjecaj na život i zemaljske znanosti, kao i na općenitu modernu misao.
Rođen u Shrewsburyu, Shropshire, Engleska, 12. veljače, 1809. Darwin je bio peto dijete u bogatoj i sofisticiranoj engleskoj obitelji. Njegov djed po majci bio je uspješni poduzetnik Josiah Wedgwood koji se bavio porculanom i keramikom; njegov djed po ocu bio je poznati liječnik i učenjak iz 18. st. Erasmus Darwin.


Nakon što je maturirao na elitnoj školi u Shrewsburyu, 1825. , mladi se Darwin upisao na sveučilište u Edinburghu da bi studirao medicinu. 1827. odustao je od medicine i upisao se na Sveučilište Cambridge, pripremajući se da postane svećenik u Engleskoj Crkvi (Anglikanska Crkva). Tamo je upoznao dvije značajne osobe: Adama Sedgwicka, geologa i Johna Stevensa Henslowa (1795-1861), prirodoznanca. Henslow nije samo pomogao izgraditi Darwinovo samopouzdanje nego je i smatrao da je njegov učenik vrlo pedantan i pažljiv promatrač.

Nakon što je diplomirao na Cambridgeu 1831. mladi se Darwin ukrcao na engleski istraživački brod HMS Beagle, uvelike zbog Hanslowove preporuke, kao neplaćeni prirodoznanac na znanstvenoj ekspediciji oko svijeta. Darwinu je posao prirodnjaka na Beagleu pružio priliku promatrati razne geološke formacije koje su se nalazile na različitim kontinentima i otocima na njihovom putu, kao i mnogo različitih fosila i živih organizama. U svojim je geološkim promatranjima Darwin bio najviše impresioniran učinkom koji prirodne sile imaju na oblikovanje zemljine površine.

U to doba većina se znanstvenika držala tzv. katastrofističke teorije koja govori da je zemlja “doživljavala” ponovno stvaranje životinskog i biljnog svijeta, i da je svako to stvaranje uništila iznenadna katastrofa, kao što su podizanje ili konvulzija zemljine površine. Prema ovoj teoriji, najskorija katastrofa, Veliki Potop, izbrisala je sve vrste osim onih koje su bile ukrcane na Arku. Ostale su vrste bile vidljive samo u obliku fosila. Po gledištu katastrofista, vrste su bile zasebno stvorene i nepromjenjive za sva vremena.

Katastrofističko gledište (ali ne i nepromjenjivost vrsta) osporio je Sir Charles Lyell, u svome dvotomnom djelu Geološki Principi (1830-33). Lyell je mislio kako je zemljina površina podložna stalnim promjenama, kao rezultat sila koje ravnomjerno djeluju na nju tokom vremena. Na Beagleu je Darwin smjestio mnoga svoja promatranja u okvire Lyellovog uniformističkog gledišta. Ipak, uočio je da neka njegova opažanja u vezi fosila i živih biljaka i životinja bacaju sjenu sumnje na gledište koje je Lyell podržao – da su vrste zasebno stvarane. Primjetio je, npr. , da su određeni fosili navodno izumrlih vrsta uvelike slični živim vrstama u istom geografskom području. Na otočju Galapagos udaljenom od obale Equadora također je uočio da na svakom otoku živi njemu svojstvena vrsta kornjače, ptice rugalice i zebe; različiti oblici bili su priličano povezani, ali ipak su se razlikovali u građi i prehrambenim navikama od otoka do otoka. Oba opažanja stvorila su u Darwinu pitanje o mogućim vezama između različitih ali sličnih vrsta.

Nakon što se vratio u Englesku 1836. Darwin je počeo bilježiti svoje ideje o promjenjivosti vrsta u svoje Bilješke o Transmutaciji Vrsta. Darwinovo objašnjenje evolucije vrsta iskristaliziralo se nakon što je pročitao Esej o Principu Populacije (1798), britanskog ekonomista Thomasa Roberta Malthusa, koji je objasnio kako ljudska populacija ostaje u ravnoteži. Malthus objašnjava kako bilo koje povećanje u dostupnosti hrane za osnovni ljudski opstanak ne bi moglo odgovarati geometrijskoj stopi rasta populacije. Potonje je, stoga, trebalo provjeriti u prirodno ograničenim uvjetima kao što su glad ili bolest, ili socijalnim djelovanjem kao što je rat.

Darwin je odmah primjenio Maltusovo objašnjenje na biljke i životinje i do 1838. došao je do skice teorije evolucije putem prirodne selekcije. Iduća dva desetljeća radio je na svojoj teoriji i drugim prirodno-povijesnim projektima (Darwin je bio bogat pa nikada nije trebao zarađivati). 1939. oženio se svojom prvom rođakinjom Emmom Wedgwood, i ubrzo zatim preselio na malo imanje, Down House, izvan Londona. Ondje su on i njegova supruga dobili desetoro djece, od kojih je troje umrlo dok su bili bebe. Darwinova je teorija prvi put predstavljena 1858. u isto vrijeme kad i ona Alfreda Russela Wallacea, mladog prirodnjaka koji je neovisno došao do teorije prirodne selekcije. Darwinova potpuna teorija objavljena je 1859. u djelu O Porijeklu Vrsta. O njoj se često govori kao o “knjizi koja je uzdrmala svijet”. Knjiga je rasprodana prvi dan kada je objavljena, a kasnije je doživjela još 6 izdanja.

Darwinova teorija evolucije prirodnom selekcijom u osnovi kaže da se, zbog problema opskrbe hranom koji je opisao Malthus, mladunčad svake vrste natječe za opstanak. Oni mladi koji prežive kako bi proizveli slijedeću generaciju prisvajaju pogodne prirodne varijacije (ma koliko malena ta prednost bila) kroz proces prirodne selekcije i ove varijacije prenose se na potomstvo. Stoga će se svaka generacija poboljšavati u odnosu na prethodne generacije, i ovaj postupni ali kontinuirani proces izvor je evolucije vrsta. Prirodna selekcija samo je dio Darwinove velike konceptualne scheme; također je uveo koncept po kojem su svi srodni organizmi potekli od zajedničkog pretka. Nadalje, ponudio je dodatnu potporu starijeg koncepta da sama zemlja nije statična nego se razvija.

Reakcija na Porijeklo bila je trenutačna. Neki su biolozi tvrdili da Darwin ne može dokazati svoje hipoteze. Drugi su kritizirali Darwinov koncept varijacije, tvrdeći da ne može objasniti niti porijeklo, ni varijacije, niti kako se one prenose na iduću generaciju. Na ovo konkretno pitanje nije odgovoreno sve do pojave moderne genetike u ranom 20. st. Ustvari, mnogi su znanstvenici iznosili svoje sumnje narednih 50 – 80 godina. Najviše objavljenih napada na Darwinove ideje ipak nije došlo od znanstvenika, nego od vjerskih protivnika. Pomisao da su živa bića evoluirala prirodnim procesom nijekala je zasebno stvaranje čovječanstva, i činilo se da stavlja čovječanstvo u rang sa životinjama; obje ove ideje bile su ozbiljna proturječnost ortodoksnom teološkom mišljenju.

Darwin je ostatak života proveo šireći različite aspekte problema koje je pokrenulo Porijeklo Vrsta. Njegove kasnije knjige, uključujući i Varijacije Pripitomljenih Biljaka i Životinja (1969), Porijeklo Čovjeka (1971), i Izražavanja Emocija kod Čovjeka i Životinja (1872) su detaljna izlaganja tema koje su bile mala poglavlja u Porijeklu. Važnost njegovog rada prepoznali su njegovi suvremenici; Darwin je izabran u Royal Society (1839) i Francusku Akademiju Znanosti (1879). Počast mu je odana i pokapanjem u Westminsterskoj Biskupiji, nakon njegove smrti u Downu, Kent, 19. travnja, 1882.

Izvor: znanost.com

Comments Closed