" /> Prednosti življenja u mraku na primjeru ‘slijepe’ ribe | Znanost.ba

Prednosti življenja u mraku na primjeru ‘slijepe’ ribe

Slijepa meksička špiljska riba (Astyanax mexicanus) nije samo izgubila svoj vid, već se morala prilagoditi trajnoj tami tako što je izgubila svoj pigment (albinizam) i promijenila obrazac spavanja. Novo istraživanje dostupno kroz BioMed Central časopis s otvorenim pristupom, a izvorno objavljeno u BMC Evolutionary Biology časopisu, pokazuje da su špiljske ribe izuzetak konvergentne evolucije, s više populacija koje su u više navrata i neovisno o drugim jedinkama, gubile svoj vid i pigmentaciju.

Slijepa špiljska riba i na površini obitavajuća meksička tetra, su usprkos svojoj pojavi, ista vrsta i međusobno se mogu križati. Špiljske ribe su jednostavno inačica meksičke tetre, ali su se ove prve jednostavno prilagodile životu u potpunom mraku. Ekipa istraživača iz Portugala, Amerike i Meksika izučavala je DNK 11 staništa špiljskih riba (iz tri geografkse regije) i 10 staništa njihovih na površini obitavajućih rođaka. Cilj je bio pomoći razumijevanju evolucijskog porijekla fizičkih razlika između njih.

Dok su rezultati genotipova pokazali da je površinska populacija genetički vrlo slična, priča o špiljskoj populaciji je iznimno drugačija. Špiljski oblici stvorili su iznimno nižu genetsku različitost, vjerojatno kao rezultat limitirajućeg prostora i hrane. Bez iznenađenja, špiljska populacija s najvećim prilovom pridošlica s površine je imala najvišu različitost. Zapravo, čini se da se događa velika migracija između njih u oba smjera.

Mislilo se da su povijesno najmanje dvije skupine riba živjele u rijekama Sierra de El Abre u Meksiku. Jedna skupina je originalno kolonijazirala pećine, ali je izumrla na površini. Druga skupina je popunila rijeke i također napala pećine.

Prof. Richard Borowsky sa Špiljske biologijske grupe pri Sveučilištu u New Yorku objasnio je: „Imali smo sreću što smo mogli koristiti špiljsku ribu kao vrstu „prirodnog“ eksperimenta gdje priroda za nas već osigurava križanja i izolaciju između jedinki populacije. Naši genotipski rezultati osigurali su dokaze da špiljska varijanta ima najmanje pet odvojenih evolucijskih izvora iz porijekla ovih dviju predaka.“

Dr. Martina Bradić koja je vodila istraživanje dodala je: „Usprkos križanju i tijeku gena od površinske populacije, „špiljski fenotip“ bez očiju je uspio opstati u špiljama. Ovo pokazuje da mora postojati jak selekcijski pritisak protiv očiju u špiljskom okruženju. Koje god bile prednosti stanja bez očiju, ono će nam pomoći pojasniti zašto su različite populacije Astyanax mexicanus špiljske ribe neovisno jedna o drugoj razvile isto stanje bez očiju, što je iznenađujuć primjer konvergentne evolucije.“

Izvor: BioMed Central; znano.st

Leave a Comment