Napetost kao temelj zapadne civilizacije

U današnjem društvu napetost je postala nešto normalno, nešto što definira čovjeka kao odraslog i zrelog. Međutim, što se krije ispod paravana napetosti i zašto je ona toliko prisutna u životima velikog broja ljudi?

Napetost je u svojoj suštini obrambeni mehanizam koji služi tome da se ne iskusi bol koja leži ispod nje. Kad kažem bol, pritom mislim na razne nepoželjne i neugodne emocije koje su nastale kao rezultat mnogobrojnih traumatičnih iskustava od trenutka rođenja. Kao neki početak mogle bi se uzeti nezadovoljene bazične potrebe od strane roditelja u djetinjstvu, kao što su primjerice potreba za zaštitom, sigurnošću, ljubavi i slično.

Kasnije razna druga iskustva u obiteljskom i društvenom okruženju određuju koliko količinu boli će netko nositi ili ne u sebi. Količina boli koju netko nosi u sebi pokreće jedan zanimljiv mehanizam, a to je mehanizam borbe. Velikom broju ljudi život predstavlja borbu u kojoj se pokušavaju zadovoljiti nestvarne, nametnute potrebe. Bez borbe osjetila bi se bol, jer upravo ona štiti od suočavanja s njom-upravo zato i postoji. Najčešće, borba počinje još u djetinjstvu i s godinama sve više jača. Živeći na takav način, polako se stvara uvjerenje da je borba sastavni i neizbježan dio života. U prijevodu, ona postaje sastavni element svake akcije i cijelog bića.

Tu sad dolazimo do napetosti koja je usko povezana s borbom. Naime, borba stvara napetost koja, također, sprječava suočavanje s boli. Napetost je zapravo rezultat potiskivanja boli. Što je veća bol, to će biti veća i napetost. Nepoželjne emocije koje u svakodnevici izbijaju na površinu rezultat su približavanja boli. U takvom stanju je nemoguće biti miran, jer je većina naviknuta izbjegavati suočavanje s tim emocijama pa to stvara napetost. Ljudi zbog toga stalno nešto rade da ne bi ušli u bol. Činjenica je da mnogi ljudi vjeruju da je napetost sastavni dio života i da je to nešto normalno. To je realnost cijele zapadne civilizacije. Napetost je njezin temelj.

Dakle, s jedne strane potiskujemo bol s napetošću, a s druge strane postoji još jedan mehanizam potiskivanja – mehanizam potiskivanja napetosti, a ujedno i boli. Ovdje stupaju na scenu obrambeni mehanizmi. Obrambeni mehanizmi su oruđe za bijeg od boli. Što je jača i veća bol, to će i obrambeni mehanizmi biti jači i veći, i obrnuto. Vrsta obrambenog mehanizma ovisi o načinu na koji je nekome nanesena bol. Grubi i direktni načini dovode do stvaranja površnih obrambenih mehanizama, dok suptilno nanošenje boli dovodi do stvaranja suptilnijih obrambenih mehanizama.

Evo nekih tipičnih primjera obrambenih mehanizama:

-tikovi

-fantaziranje

-uzdisanje

-noćne more

-pušenje, droga, alkohol

-prepiranje

-bolesti, lijekovi

-intelektualizacija

-TV, Internet, mobitel

-seks

-masturbacija

-meditacija

-laganje

-radoholija

-pretjerano verbaliziranje ili šutnja

-mokrenje u krevet

-pretjerana potreba za snom

-pretjerana potreba za fizičkom aktivnošću…itd.

Cilj koji bi bio poželjan za svakog čovjeka je da pronađe načine kako da postane stvaran, točnije kako da transformira svoju bol. Kad postanemo stvarni, tada nismo napeti i u borbi već živimo s lakoćom svjesni sebe i svog puta. Zbog takvog pristupa životu imamo mogućnost konstantnog mijenjanja, a ono što je najbitinije je to da počinjemo živjeti 100% prisutni i živi u svakoj sekundi.

Da bi se došlo do toga, potrebno je raditi na osvještavanju vlastite individue i osvještavanju nesvjesnim dijelova i boli koju nosimo u sebi.

Izvor: znano.st , Darija Adžaga – Mind SHIFT

Leave a Comment