Kako su drevni narodi pomicali planine ?

Angkor Wat. (Photograph by Robert Clark, National Geographic)

Angkor Wat. (Photograph by Robert Clark, National Geographic)

Hram Angkor Wat, egipatske piramide, Stonehenge i slavne kamene figure s Uskršnjeg otoka; svi oni su izgrađeni bez pristupa blagodatima moderne tehnologije. Drevni narodi nisu imali viličare, dizalice ni kamione; kako su onda uspjeli izgraditi hramove i kipove kojima se danas divimo?

U nekim im je slučajevima bilo dovoljno uže, radna snaga i vješte ruke. Zbog nekih građevina se, s druge strane, moralo čekati određeno godišnje doba i bila je potrebna snaga ljudi i životinja kako bi se kameni blokovi teški nekoliko tona uspjeli prenijeti na željenu lokaciju.

Nova studija objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences govori kako su Kinezi u 15. i 16. stoljeću koristili ledene ceste, koje bi polijevali vodom, za prenošenje kamenih blokova u Peking za izgradnju palača u Zabranjenom gradu.

„Često zaboravljamo da su drevni narodi bili jednako pametni kao i mi,“ kaže Terry Hunt, arheolog sa sveučilišta Oregon koji proučava polinezijsku kulturu na Uskršnjem otoku. „Oni su vjerojatno bili i fokusiraniji jer nisu imali toliko toga što im odvlači pozornost kao što imamo mi.“

Ovo su neke od dosjetljivih metoda pomoću kojih su drevni radnici vukli, gurali i pomicali kamene gromade od kamenoloma do lokacija gdje su im bile potrebne.

Egipatske piramide

Postoji mnogo teorija o tome kako su Egipćani od velikih blokova vapnenca ili pješčenjaka izgradili piramide, ali nas zanima kako su te blokove, od koji neki teže stotine tona, prenijeli od kamenoloma do mjesta gradnje.

„Kad god su mogli, koristili su rijeku Nil“, kaže Per Storemyr, švicarski arheolog i stručnjak za drevne egipatske kamenolome. „Većina kamenoloma u starom Egiptu se nalazila uz obale Nila pa je udaljenost koju je trebalo prijeći bila relativno mala.“

Ali što je sa udaljenijim kamenolomima? Soremyr dodaje da su za prenošenje građevinskog materijala iz kamenoloma udaljenih i do 200 km Egipćani kombinirali radnu snagu, svojevrsne saonice, drvene valjke i vodene puteve.

Također dodaje da je moguće da su za transport koristili neku vrstu tračnica, budući da su drveni valjci bili poprilično nepraktični na velikim udaljenostima. „Ne mislim na tračnice u smislu u kojem su one danas nama poznate, već na dva komada drva spojena gredama na koje bi se postavile saonice natovarene kamenim blokovima i koje bi se potom vukle.

Stonehenge

Čini se da misterijima koji okružuju Stonehenge nema kraja. A jedno od pitanja koje je mučilo znanstvenike i raspirivalo maštu javnosti je pitanje: kako su drevni stanovnici Britanije uspjeli prenijeti ovo ogromno kamenje?

U gradnji Stonehengea koristile su se dvije vrste kamena; manji blokovi iz unutarnjeg kruga preneseni su iz 250 km udaljenog Walesa, dok su veći vanjski blokovi dopremljeni s 40 do 50 km udaljenosti.

„Blokove su najvjerojatnije prenosili pomoću saonica koje su povlačili preko valjaka ili svojevrsnih tračnica“, kaže Timothy Darvill, arheolog sa sveučilišta Bournemouth. „Mnogi su eksperimenti dokazali da je ovo moguće. Oko 150 ljudi je potrebno za povlačenje bloka od 36 tona.“

Kamenje koje je dopremljeno iz Walesa je često moralo biti prenošeno preko velikih rijeka ili čak morskim pravcima uz obalu. Međutim, budući da se radilo o manjim komadima od 3,6 tona, to je bilo izvedivo pomoću drvenih splavi.

Kamene figure s Uskršnjeg otoka

Proučavanje fizike i gravitacije nam može pomoći da razjasnimo drevni polinezijski mit o tome kako su kameni kipovi s Uskršnjeg otoka, znani i kao moai, „došetali“ iz kamenoloma do obale.

Podizanje kamenih kipova je u polinezijskim kulturama čin odavanja počasti precima. Kad su Polinežani stigli na Uskršnji otok (po njihovom; Rapa Nui) donijeli su taj običaj sa sobom.

Ono što je dugo mučilo znanstvenike je kako su ove kipove teške od 4 do 70 tona uspjeli prenijeti od 10 km udaljenog kamenoloma do obale.

Iako su teorije uključivale povlačenje kipova i korištenje saonica i debla stabala, zanimljiva je jedna potpuno drugačija teorija, ona po kojoj su kipovi zaista došetali do obale. Naime, oblik kipova sa njihovim izbočenim trbusima i donjim dijelom u obliku slova D, omogućio je ljudima da ljuljaju kipove s jedne strane na drugu i tako ih pomiču prema naprijed. Nešto kao kada biste, na primjer, ljuljanjem pomicali frižider. Iz daljine bi to izgledalo kao da kipovi hodaju.

2011., proveden je eksperiment u kojem je replika kipa od pet tona ovom metodom pomaknuta 100 metara za 40 minuta. Sudionici su naglasili da ih je iznenadilo kako je bilo lako pomicati kip, pogotovo nakon prvih par koraka kada bi već uhvatili zalet.

Hram Angkor Wat

Drevni grad Angkor, sjedište Kmerskog carstva od 9. do 15. stoljeća koji se nalazi na području današnje Kambodže, najpoznatiji je po hramu Angkor Wat.

„Ovo nije palača, nije namijenjena za življenje. To je kuća bogova“, o hramu kaže arhitekt Christophe Pottier, stručnjak za ovaj drevni grad. Kmerski bogovi su živjeli na vrhu mitske planine Mount Meru i hramovi su građeni kao monoliti koji simboliziraju tu planinu.

Stručnjaci su isprva mislili da su drevni radnici cestama transportirali kamen do grada. Ali prije nekih 30 godina, istraživači su otkrili sustav kanala koji povezuju Angkor s kamenolomima udaljenim 50 do 70 km. Kmeri su najvjerojatnije splavima slali blokove u grad, pogotovo za vrijeme kišne sezone.

„U vrijeme suša, koncentrirali su se na klesanje i spajanje kamenih blokova“, dodaje Pottier.

Izvor: NationalGeographic

Izvor: http://znanost.geek.hr/clanak/od-angkor-wata-stonehengea-kako-su-drevni-narodi-pomicali-planine/#ixzz2n9V1iI9G

Leave a Comment