Inovacijska ili financijska kriza?

kennethAko je uzrok globalne gospodarske traume, uz financijsku krizu, stagnacija u tehnologiji i inovacijama, perspektiva nam je još lošija, a potreba za reformama još hitnija.

Kako nam se niže jedna godina sporog rasta za drugom, tako i jača rasprava o tome što možemo očekivati u idućih nekoliko desetljeća? Je li globalna financijska kriza bila oštra, ali prolazna i prijelazna prepreka koja vodi do rasta naprednih zemalja svijeta ili je pak svima na vidjelo izložila njegovu dubinsku i dugoročnu boljku?U posljednje je vrijeme nekoliko pisaca, uključujući internetskoga poduzetnika Petera Thiela i političkoga aktivista te svjetskoga šahovskog prvaka Garryja Kasparova, iznijelo poprilično radikalno tumačenje toga gospodarskog pada. Oni, naime, tvrde da kolaps rasta u naprednom dijelu svijeta nije samo posljedica financijske krize te da u samim njegovim korijenima počiva mana tih zemalja, odnosno njihova slabost u obliku sekularne stagnacije kada je riječ o tehnologiji i inovacijama. Stoga bez radikalne promjene inovacijske politike neće postići održivo poboljšanje rasta proizvodnosti.

Presušuje li bunar znanosti?

Ekonomist Robert Gordon s tom idejom ide korak dalje. On, naime, tvrdi da je razdoblje ubrzana tehnološkog napretka koje je uslijedilo za industrijskom revolucijom 250-godišnja iznimka u pravilu o stagnaciji koja vlada ljudskom poviješću. Štoviše, smatra da današnje tehnološke inovacije blijede u usporedbi s ranijim izumima kao što su električna energija, tekuća voda, motor s unutarnjim izgaranjem te ostalim prekretnicama koje manje-više imaju više od sto godina. Nedavno sam s Thielom i Kasparovom na sveučilištu Oxford raspravljao o njihovoj teoriji tehnološke stagnacije, a pridružio nam se i pionir kodiranja Mark Shittleworth. Kasparov je pronicljivo upitao čime proizvodi poput iPhonea 5 doista pridonose našim sposobnostima te ustvrdio da su znanstveni temelji na kojima počiva suvremeno računalstvo postavljeni u 70-ih godina 20. stoljeća. Thiel je dodao da se u nastojanjima borbe protiv recesije blagim monetarnim mjerama i preagresivnim fiskalnim poticajima zapravo liječi pogrešna bolest te da su oni stoga potencijalno vrlo štetni. Sve su to vrlo zanimljive ideje, ali i dalje postoji izobilje dokaza u prilog tvrdnji da je dugotrajna kriza svjetskoga gospodarstva odraz negativnih posljedica duboke krize sustava, a ne dugoročne inovacijske krize. Naravno, ima onih koji smatraju da bunar znanosti presušuje te da su, pogleda li se malo pomnije, najnovije tehnološke igračke i ideje koje pokreću svjetsku trgovinu zapravo izvedenice. No, velika većina mojih kolega znanstvenika s prestižnih svjetskih sveučilišta doima se iznimno uzbuđeno zbog projekata na područjima nanotehnologije, neurologije i energije, da spomenem samo neka najnaprednija znanstvena područja. Oni, naime, misle da mijenjaju svijet, i to dosad neviđenom brzinom. Iskreno, kada kao ekonomist promišljam o stagnaciji inovacija, zabrinjava me to što sveprisutni monopoli guše nove ideje, a nove mjere produljenja zakonske valjanosti patenata taj su problem samo naglasile.

Pretjeranim optimizmom u dug

Kako bilo, glavni uzrok recesije u kojoj se nalazimo neupitno je globalni kreditni uspon i njegov posljedični krah. Dubinska sličnost trenutačne svjetske boljke s posljedicama prijašnjih dubinskih sustavskih financijskih kriza diljem svijeta nije samo kvalitativna. Otisci krize vide se i u raznim pokazateljima, od nezaposlenosti, preko cijene stambenih nekretnina, do gomilanja dugova. Nije slučajnost što sadašnjost toliko nalikuje svemu onomu što je uslijedilo nakon desetak ili više dubokih financijskih kriza u prošlosti. Priznajem da je kreditni procvat sam za sebe možda uistinu ukorijenjen u pretjeranom optimizmu glede potencijala gospodarskog rasta koji je bio očekivan zbog globalizacije i novih tehnologija. Kako sam naglasio u knjizi “This Time is Different”, koje sam suautor s Carmen Reinhart, takav optimizam često ide ruku pod ruku s prekomjernim zaduživanjem, a nikako nije točno da je ovo prvi put kako su globalizacija i tehnološke inovacije odigrale glavnu ulogu.Pripisivanje trenutačnoga dugotrajnog gospodarskog usporavanja financijskoj krizi ne podrazumijeva izostanak dugoročnih sekularnih učinaka, od kojih neki počivaju u samim korijenima krize. Neizbježno je da će smanjenje opsega kreditiranja najteže pogoditi mala poduzeća. Kako mnoštvo najboljih ideja i inovacija dolazi upravo iz malih, a ne velikih i uglednih tvrtki, zastoj kreditiranja koji je upravu u tijeku neupitno će imati loš dugoročni učinak na rast. Istodobno vještine nezaposlenih propadaju. Na gubitku su i oni koji su nedavno diplomirali jer će im biti puno teže pronaći posao na kojemu će najbolje unaprijediti svoje vještine te time pridonijeti dugovječnoj produktivnosti i zaradi.Vlade željne novca odgađaju prijeko potrebne javne infrastrukturne projekte, što će utjecati i na srednjoročni rast. Bez obzira na tehnološke trendove, ostali sekularni trendovi, kao što je starenje stanovnika naprednih država, također uzimaju vlastiti danak na izgledima rasta. Čak i da nije bilo krize, te bi zemlje bile morale obaviti određene bolne prilagodbe programa mirovinskog i zdravstvenog sustava.

Tehnologijama do rasta

Zbog zajedničkih učinaka tih čimbenika nije teško zamisliti da će trend rasta BDP-a u sljedećih desetak godina, a možda i dulje, biti jedan posto ispod uobičajenog. Ako je hipoteza trija Kasparov – Thiel – Gordon točna, perspektiva nam je još lošija, pa je stoga potreba za reformama još hitnija. Konačno, većina planova za izvlačenje iz financijske krize pretpostavlja da će nam tehnološki napredak postaviti jake temelje za rast produktivnosti, koji će zatim pokrenuti održivi oporavak. No, izgledi su nam puno tmurniji ne bude li toga rasta. Dakle, je li glavni uzrok najnovijega gospodarskog usporavanja inovacijska ili financijska kriza? Možda i jedno, i drugo, ali neupitno je da gospodarska trauma koja je obilježila posljednjih nekoliko godina odražava ponajprije financijski krah, čak i ako na putu prema naprijed budemo morali istodobno rješavati neke druge zapreke dugoročnom rastu.

© Project Syndicate, 2012.

Kenneth Rogoff, bivši glavni ekonomist MMF-a, danas je profesor ekonomije i politologije na sveučilištu Harvard

Izvor:poslovni.hr

Leave a Comment