Drevna amazonska stabla će preživjeti globalno zatopljenje

amazonasNova genetska analiza otkrila je da će, za razliku od prethodnih istraživanja čiji su nalazi bili uglavnom poražavajući, mnoge vrste drveća koje rastu na području Amazonske prašume u ovom stoljeću vrlo vjerojatno preživjeti globalno zatopljenje.

Ovo istraživanje, objavljeno u posljednjem izdanju časopisa Ecology and Evolution, otkriva iznenađujuću starost nekih amazonskih vrsta drveća – preko osam milijuna godina – te ukazuje na činjenicu da su određene vrste već preživjele izuzetno topla razdoblja nalik onima kakva se predviđaju do kraja ovoga stoljeća

Autori spominju da je vjerojatnost preživljavanja budućeg zatopljenja, s obzirom na promjene temperatura u prošlosti, za neke od vrsta veoma izvjesno, naravno pod uvjetom da se okoliš u kojem egzistiraju ne mijenja drastično. Iako će ekstremne suše i šumski požari kao posljedica porasta temperature imati veliki utjecaj na Amazonu, sama drveća će vjerojatno izdržati izravan utjecaj visokih temperatura. Autori predlažu da politika očuvanja okoliša , uz minimiziranje rizika od suša i požara kroz smanjenje emisija stakleničkih plinova, i dalje ostane usmjerena na problem pošumljavanja koja se javlja uslijed aktivnosti vezanih za poljoprivredu i rudarenje.

Studija proturječi drugom nedavnom istraživanju, baziranom na scenarijima ekološkog segmentnog modeliranja (ecological niche-modeling), koje predviđa izumiranje određenih vrsta drveća kao posljedicu relativno malih povećanja u prosječnim temperaturama zraka na Zemlji.

Koautor studije dr. Simon Lewis s UCL-ovog (University College London) Odjela za geografiju govori da rezultati studije donose dobre vijesti za mnoge vrste drveća koje rastu u Amazoni, ali i upozorava da su suše i pretjerana eksploatacija šuma dvije najveće opasnosti koje prijete opstanku ovog ekosustava.

Dr. Lewis napominje: “Prošlost se ne može izravno uspoređivati s budućnošću. Dok je za određene vrste drveća izgledno da će moći izdržati buduća povećanja temperature zraka, Amazonska prašuma se ubrzano mijenja zbog ljudske intervencije, ponajviše u segmentu poljoprivrede i rudarstva, a ono što ostaje se dodatno uništava sječom i površinski umanjuje novim poljima i cestama.“

„Vrste se danas više neće moći kretati slobodno u Amazoni kao što su to činile u toplim razdobljima u prošlosti, kada nije bilo ljudskog utjecaja na okoliš. Također, danas se klimatske promjene zbivaju izuzetno brzo, što dodatno otežava usporedbu sa sporijim promjenama koje su se zbile u prošlosti.“

„Uz jasnije razumijevanje relativnih rizika za Amazonsku prašumu dolazimo do zaključka da izravni utjecaji djelovanja čovjeka – poput krčenja šuma za potrebe poljoprivrede i rudarstva – trebaju biti fokus politike očuvanja okoliša. Isto tako moramo poduzeti mnogo konkretnije poteze u svrhu smanjenja emisije stakleničkih plinova kako bismo minimizirali rizik od utjecaja suša i šumskih požara s ciljem osiguravanja budućeg opstanka većine amazonskih vrsta drveća.

Dvanaest vrsta drveća na kojima je bazirano ovo istraživanje široko su rasprostranjene na području Amazone i predstavljaju reprezentativan uzorak njene flore u ovom segmentu. Uzorci su prikupljeni iz Paname, Ekvadora, Brazila, Perua, Francuske Gvajane i Bolivije.

Kako bi utvrdili starost svake pojedine vrste drveta znanstvenici su izvršili ekstrakciju i sekvenciranje DNK analizirajući broj genetskih mutacija. Koristeći tehniku molekularnog sata i modele populacijske genetike, znanstvenici su procijenili za svaku pojedinu vrstu koliko bi vremena trebalo da postigne zamijećeni broj mutacija, odredivši tako minimalnu starost svake vrste. Zaključili su da devet vrsta stabala egzistira već najmanje 2.6 milijuna godina, od čega sedam postoji najmanje 5.6 milijuna godina, dok tri vrste postoje već više od 8 milijuna godina.

Uz osvrt na klimatske promjene koje su se zbile od postanka ovih vrsta do danas, autori studije zaključuju da su te vrste preživjele prethodna topla klimatska razdoblja. Temperature zraka na području Amazone za vrijeme ranog Pliocena (prije 3.6 do 5 milijuna godina) bile su slične današnjim projekcijama prosječnih temperatura na ovom području za 2100. godinu od strane IPCC-a. Temperature zraka u kasnom Miocenu (prije 5.3 do 11.5 milijuna godina) bile su otprilike na razini koje IPCC predviđa do 2100. godine u scenarijima s najvećim emisijama stakleničkih plinova, posebice ugljičnog dioksida.

Predstavljen u 60-im godinama prošlog stoljeća od strane Linusa Paulinga i Emilea Zuckerkandla, molekularni sat je postao vrijedan alat u mnogim područjima evolucijske biologije, uključujući sistematiku, molekularnu biologiju i konzervacijsku genetiku. Hipoteza molekularnog sata jest da DNK i proteinske sekvence (sljedovi) evoluiraju određenim stupnjem koji je relativno konstantan kroz vrijeme i između različitih organizama. Izravna posljedica ove konstantnosti jest da je genetska razlika između bilo koje dvije vrste proporcionalna vremenu koje je prošlo od kada su ove vrste zadnji puta imale zajedničkog pretka.

Izvor: University College London, znano.st

Leave a Comment