Djeca pamte i kad se čini da su zaboravila

Prije 15 godina u knjizi o ljudskom razvoju navedeno je da djeca stara šest mjeseci ili čak mlađa, uopće nemaju osjećaj za „permanentnost objekata“ – psihološki termin koji objašnjava vjerovanje dojenčadi u to da neki objekt postoji i onda kad nije na vidiku. To znači da kada mama ili tata nisu u istoj prostoriji s djetetom, ono nema osjećaj da su njegovi roditelji dio njegovog svijeta.

Ovih dana, psiholozi znaju da to nije istina. Za malu djecu izvan vidika ne znači automatski i izvan misli. Pravo pitanje je koliko djeca pamte o svijetu koji ih okružuje i koje detalje njihov mozak mora apsorbirati kako bi im pomogao da prate te stvari?

Novo istraživanje vođeno od strane psihologa i stručnjaka za razvoj djece John Hopkins-a dodalo je nekoliko djelića u dosadašnju slagalicu. Objavljeno u nedavnom izdanju časopisa Psyhological Science ova studija otkrila je da iako mala djeca mogu pamtiti detalje o objektima koji su im pokazani pa potom skriveni, mozak dojenčadi ima set ugrađenih „pokazatelja“ koji im pomažu da zadrže vjerovanje da nešto što su vidjeli i dalje postoji iako to više ne mogu vidjeti.

„Ova studija upućena je na jedan klasični problem u studiji razvoja dojenčadi: Koje informacije o nekom objektu dojenčadi treba zapamtiti kako bi i dalje znalo da taj objekt postoji i kad im nije na vidiku?“, kazala je Melissa Kibbe, postodoktorska istraživačica u Odjelu za psihološke znanosti i znanosti o mozgu pri John Hopkins Krieger školi umjetnosti i znanosti. Ona je pri istraživanju surađivala s kolegom Alanom Leslie-om sa Sveučilišta Rutgers. Odgovor koji su dobili kratak je: „Vrlo malo.“

Ekipa je pronašla da iako dojenčadi ne mogu pamtiti oblike dvaju skrivenih objekata, ona budu iznenađenja kad ti objekti u potpunosti nestanu. Zaključak? Dojenčad stvarno pamte postojanje objekata bez da se sjećaju što su oni bili.

Ovo je važno, objasnila je Kibbe, jer baca svjetlo na mehanizam mozga koji podupire memoriju u dojenčadi.

„Naši rezultati indiciraju da mozak ima set „pokazatelja“ koji se koriste za prikupljanje stvari o svijetu koji trebamo pratiti“, kaže Kibbe, koja je provela većinu istraživanja za vrijeme doktorskog studija u Leslie’s laboratoriju pri Rutgersu. „Pokazivači sami po sebi ne daju nam nikakve informacije o tome na što ukazuju, ali nam kažu da se nešto ondje nalazi. Dojenčad koriste svoja osjetila kako bi pratila objekte bez da pamte što su ti objekti.

Dodatno, istraživanje bi moglo pomoći istraživačima da utvrde prigodniju vremensku liniju stupnjeva mentalnog razvoja dojenčadi i djece.

U studiji, šest mjeseci star dječak pratio je trokut smješten iza platna i onda je drugi objekt (disk) smješten iza drugog platna. Istraživači su tada uklonili prvo platno kako bi otkrili ili trokut ili disk ili niti jedan objekt, kao da je trokut iznenada nestao.

Tim je tada pratio reakcije dojenčadi, mjereći koliko dugo ona gledaju u očekivani naspram neočekivanog rezultata.

U situaciji kada su objekti zamijenjeni, djeca su se činila kao da jedva primjećuju razliku, kazala je Kibbe, ističući da ona nisu zadržala memoriju o obliku objekta. U njihovim umovima trokut i disk su bili virtualno međusobno zamjenjivi.

Kako god bilo, kada je jedan od objekata nestao, djeca su bila iznenađena i znatiželjno su dugo gledala u prazni prostor, dajući do znanja da su očekivala nešto na mjestu nečega što se ondje nalazilo.

„Ukratko, ona su zadržala blijedu indikaciju postojanja nekog objekta“, kazala je Leslie.

 

Izvor: Johns Hopkins University, znano.st

Leave a Comment