Djeca koja su anksiozna imaju veće centre za strah u mozgu

umjetni-mozakStručnjaci na Stanfordskoj medicinskoj školi istraživali su kako se osjećaj strah odražava na mozak kod djece. U istraživanju je sudjelovalo 76 djece dobi od sedam do devet godina, u periodu kada se simptomi anksioznosti mogu pouzdano identificirati.

Rezultat istraživanja bio je taj da djeca s visokom razinom anksioznosti imaju povećanu masu amigdale i povišenu povezanost s ostalim dijelovima mozga odgovornim za brižnost, percepciju emocija i regulaciju u usporedbi s djecom koja imaju nisku razinu anksioznosti. Doktor John Krystal ističe: “Važno je pomaknuti se s kros-sekcijskog promatranja prema longitudinalnim istraživanjima kako bi mogli razdvojiti dio u kojima su veće i povezanije amigdale faktori rizika za povećanu anksioznost kod djece”.

Životinjama strah služi kao zaštitni mehanizam od predatora u prirodi, no za ljude je značenje straha puno kompleksnije. Razumna količina straha nas štiti od opasnosti, ali ekstremnije količine (PTSP) mogu ugroziti zdravlje i promijeniti način života. Stručnjaci već neko vrijeme pokušavaju shvatiti kako mozak pretvara strah u akciju.

Iz svojih dugogodišnjih istraživanja zaključili su kako su sjećanja povezana sa strahom naučena i pohranjena u malom dijelu mozga zvanom amigdala. Svaki uznemirujući događaj aktivira neurone u bočnom i potom središnjem dijelu u kojem su signali međusobno izmijenjeni, od jedne grupe neurona do druge prema neuronima u produženoj moždini, aktivnom centru za reakcije vezane za strah.

Prošle godine je profesor Bo Li iz laboratorija Cold Spring Harbour u suradnji sa svojim kolegama koristio nove genetičke tehnike kako bi odredili koji neuroni kontroliraju sjećanja vezana za strah u središnjem dijelu amigdale. U svom radu Dnevnik neuroznanosti, Li sa svojim suradnicima identificira grupu dalekometnih neurona koji se šire izvan središnjeg dijela amigdale.

U istraživanju su došli do spoznaje kako ti neuroni sudjeluju u održavanju straha trenirajući životinje da određeni zvuk povezuju sa šokom što je kasnije utjecalo na strah od tog zvuka. Aktivnost dalekometnih neurona u tim životinjama se povećala. “Ovo istraživanje nije samo osiguralo novi smjer u izučavanju straha, već također ističe neurone kao aktivne sudionike u održavanju straha”, kazao je profesor Li.

Osjećaji poput straha, ljutnje, tuge i sreće omogućavaju ljudima da se prilagode svojoj okolini i reagiraju fleksibilnije na stres i pritisak i od vitalne su važnosti za kognitivne procese, psihološke reakcije i socijalno ponašanje. William Cunnigham sa sveučilišta Ohio State objašnjava kako je strah “izvrstan osjećaj za proučavanje jer je on vrlo važan, evolucijski te mi znamo puno o strahu kod životinja”, ali upozorava da nije svaka aktivnost u amigdali indikator da se osoba nečega boji.

Cunnigham smatra kako amigdala procesuira događaje koji su povezani s onime što osoba osjeća u tom trenutku. Na primjer, osoba koja je gladna ima povećanu aktivnost amigdale kao reakciju na slike hrane ili osoba koja posjeduje visoku razinu empatije ima povećanu aktivnost amigdale pri susretu s drugim ljudima.

Izvor: Elsevier

Leave a Comment