Dijeljenje prostora vodi do veće suradnje među znanstvenicima

Nova studija provedena na američkom Sveučilištu u Michiganu pokazuje kako prilikom rada istraživača u istoj zgradi, a posebice na istom katu, dramatično raste vjerojatnost za sklapanje novih oblika suradnji i dobivanja sredstava. Rezultati se odnose i na korporacije.

“Naše analize jasno pokazuju da međusobna blizina smještaja donosi prednosti”, rekao je Jason Owen-Smith, profesor sociologije i organizacijskih studija.

Istraživači koji se nalaze u istoj zgradi imaju 33% veću vjerojatnost uspostavljanja nove suradnje od istraživača koji se nalaze u različitim zgradama, a istraživači koji se nalaze na istoj etaži imaju 57% veću vjerojatnost uspostavljanja nove suradnje od onih koji se nalaze u različitim zgradama, kaže profesor.

Owen-Smith je glavni autor izvješća pod nazivom “Priča o dvije zgrade: društveno-prostorni značaj u inovacijama”. U izvješću se donose rezultati dvogodišnjeg istraživanja kojeg je financirao Ured potpredsjednika istraživačkog odjela Instituta za društvena istraživanja i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Michiganu. Ostali članovi istraživačkog tima bili su znanstvenici na Sveučilištu u Michiganu: Felichism Kabo, Margaret Levenstein, Richard Price, Gerald Davis, Yongha Hwang i Natalie Cotton Nessler.

Za potrebe studije istraživački tim proveo je ankete na 172 člana znanstvenog osoblja u tri zgrade sveučilišta, a koristio se i podatcima kadrovske službe radi procjene odnosa između suradnje i fizičke blizine. Zgrade u kojima se provodila anketa bile su Sjeverni kampus istraživačkog kompleksa (North Campus Research Complex, NCRC), Centar za biomedicinska istraživanja A. Alfred Taubman (A. Alfred Taubman Biomedical Science Research Building) i Centar za istraživanje raka (Comprehensive Cancer Center).

“Ono što doista razlikuje Sveučilište u Michiganu od ostalih jest iznimno niska prepreka za provođenje interdisciplinarnih istraživanja”, rekao je Stephen Forrest, potpredsjednik istraživačkog odjela. “Ova studija daje nam saznanja o prednostima takvih istraživanja, ali i o tome da interdisciplinarnost, koja je trenutno u prvom planu znanstvenih istraživanja, podržava tako važna institucija kao što je Sjeverni kampus istraživačkog kompleska gdje istraživači iz različitih disciplina dolaze u kontakt.”

“Ova studija dolazi u pravom trenutku, kada je NCRC još uvijek u eksperimentalnoj fazi zajedničkog istraživanja većih razmjera”, rekao je izvršni direktor Kampusa David Canter. “Zaključci iz ove studije su podsjetnik kako stav da ista mjera može svima jednako odgovarati nije optimalan pristup. Dinamika grupe i koristi od slučajnih interakcija utječu na produktivnost i inovativne ideje.”

“Ovakvih vrsta rigoroznih istraživanja u društvenim znanostima ima jako puno u slučaju Instituta za društvena istraživanja (Institute for Social Research, ISR)”, rekao je James S. Jackson, direktor ISR-a. “Sličnim su se načelima vodili osnivači ISR-a kada su 1965. godine dizajnirali zgradu. Uložili smo u ovu studiju jer želimo pomoći NCRC-u, ali i obznaniti našu odluku o tome kako novi aneks na zgradi ISR-a, koji je trenutno u izgradnji, može povećati interdisciplinarnu suradnju i postići veći uspjeh u dobivanju financijskih sredstava za istraživanja iz različitih vanjskih izvora.”

Istraživanje, koje je do danas najopsežniji pokušaj rasvjetljavanja društveno-prostorne dinamike uspješnih znanstveno-istraživačkih suradnji, ispituje pretpostavke o blizini i socijalnim mrežama, koje nisu bile istraživane već pola stoljeća.

Jedna je od pretpostavki da pasivni kontakti među stanovnicima jedne zgrade – puko sudaranje s ljudima koji, kao i svi drugi, idu za svojim svakodnevnim poslovima – stvara veću vjerojatnost da ćete razmijeniti ideje i na kraju se uključiti u formalnu suradnju. Ta se pretpostavka temelji na radu Leona Festingera, istraživača na ISR-u, koji je proučavao prijateljstva koja su se razvila među osobama koje su koristile zajedničke spavaonice tijekom 1950-tih.

Owen-Smith i suradnici ispitali su odnos između blizine ureda i laboratorija te obrazaca putova kojima se istraživači kreću do njih. Utvrdili su da je linearna udaljenost između ureda manje važna od preklapanja do kojih dolazi u susretima tijekom dnevnih prolaženja jednih pored drugih. Oni su razvili koncepciju zonskih preklapanja kao način da se operacionalizira Festingerova ideja o pasivnom kontaktu.

“Promatrali smo koliko je bilo preklapanja između bilo koja dva istraživača koja se kreću u prostoru između laboratorija, ureda, najbližeg sanitarnog čvora i dizala”, rekao je Owen-Smith. “Utvrdili smo da je u mreži udaljenosti između njihovih ureda na svakih 30 metara zonskih preklapanja suradnja porasla za 20%, a dodijeljena sredstva su se povećala između 21 i 30%.”

Owen-Smith i njegovi suradnici utvrdili su i da se vjerojatnost pasivnih kontakata može jednostavno procijeniti primjenom mjere “prolaženja pored vrata” – prolazi li put kojim se kreće jedan istraživač pokraj vrata ureda drugog istraživača.

Analiza je pokazala i da su istraživači radije spontano izvještavali o svojim istraživanjima, da su radije imali improvizirane susrete umjesto dogovorenih sastanaka te da se komunikacija većinom odvijala licem u lice, a manje elektroničkim putem. No, ova je tendencija varirala od skupine do skupine.

Izvor: http://znanost.geek.hr/clanak/dijeljenje-prostora-vodi-do-vece-suradnje-medu-znanstvenicima/#ixzz2C0Gq81Tg

Leave a Comment