Daleko od očiju, daleko od srca – može li slijepa osoba biti rasist?

y230056216942519Usprkos popularnosti teme rasizma u proteklih nekoliko desetljeća izgleda kako se dosad nije postavljalo pitanje kako slijepe osobe vide odnosno doživljavaju rasu. Svakako postoje različite varijable koje govore o nečijoj rasnoj pripadnosti, poput religije, jezika, hrane i kulture no rasu primarno shvaćamo kao nešto što je samo po sebi očigledno – vanjski izgled koji je rezultat geografskog porijekla i nasljeđa – poput boje kože, teksture kose, oblika lica i drugih fizičkih obilježja.

S obzirom na važnost vizualnih znakova za socijalne kategorije rase općenito se smatra kako rasna pripadnost nekome tko ne vidi ima jednako značenje kao glazbeni genij Mozarta nekome tko ne čuje, dakle nikakvo. Stoga je za očekivati kako ovo pitanje nije postavljano prije upravo zato što postoji kriva pretpostavka da pošto slijepe osobe ne vide ne mogu pojmiti rasne razlike te stoga niti nemaju razvijenu stvarnu svijest o rasnoj pripadnosti.

Osagie K. Obasogie se u svojoj knjizi Blinded by Sight: Seeing Race through the Eyes of the Blind ipak pita što ako je rasna pripadnost društveno konstruirana a ne samo primijećena temeljem fizičkih obilježja te raspravlja o društvenim, političkim i zakonskim posljedicama shvaćanja rase kao sociološkog odnosno vizualnog fenomena. Svoja istraživanja temelji na intervjuima s osobama koje su slijepe od rođenja te kreće od pretpostavke kako je rasa, kao prvenstveno vizualni doživljaj, od male važnosti slijepim osobama u svakodnevnom životu. Izgleda kako to nije slučaj te su nalazi iznenađujući. Naime, rasna pripadnost može biti važna i slijepim osobama i to čak i u vizualnom smislu.

Rezultati na stotinama sudionika, koji ne vide ništa pa time niti fizičke markere rase, pokazuju kako oni razumiju i doživljavaju rasu jednako kao i svi ostali – vizualno. Primjerice, na pitanje što je rasa slijepi od rođenja odgovaraju većinom u terminima vizualno izražajnih obilježja – boje kože, osobina lica i drugih vizualnih karakteristika. Još zanimljivije je kako vizualno razumijevanje rase oblikuje njihov svakodnevni život, odabire, iskustva i interakcije.

Odluke o mjestu stanovanja ili odabiru partnera jednako su podložne vizualnom razumijevanju rase kod slijepih osoba kao i kod onih s normalnim vidom. Autor iznosi primjer jednog od sudionika svog istraživanja, Afroamerikanca koji kaže kako njegovi sugovornici kada nisu sigurni koje je rase pronađu načina da mu dotaknu kosu, pogotovo ako je riječ o romantičnim izlascima, a zatim redovito izgube interes.

Obasogie smatra kako su sekundarne mjere rasne pripadnosti glas i naglasak. Dio sudionika naglasio je kako se oslanjaju na glas pri određivanju nečije rase no ta metoda nije uvijek učinkovita. Naglasak je nerijetko nepouzdan marker rase te su mnoge slijepe osobe naučile ne oslanjati se na njega uslijed krivih procjena. Ipak, kombiniranje s drugim osjetilima pomaže pri prepoznavanju. Slijepe osobe tako što čuju glas te osjete, primjerice, teksturu kože ili kose mogu steći bolji dojam, gotovo poput vizualnog. Na kraju Obasogie zaključuje kako slijepe osobe nisu okupirane rasom više nego što je to uobičajeno a rezultati pokazuju kako rasna pripadnost ima utjecaj na sve, pa tako i osobe uskraćene vida jer je iskustvo rasne pripadnosti i socijalni a ne samo vizualni fenomen.

Ideja kako je rasa socijalni konstrukt naglašava da značenja koja određenim rasama dajemo nisu uzrokovana prirodnim ili biološkim razlikama već kako su ta značenja pridodana određenim grupama iz društvenih, ekonomskih ili političkih razloga. Autor naglašava kako je istraživanje doživljavanja rasne pripadnosti u slijepih osoba važno za razumijevanje općenitog procesa pridavanja značenja rasama te da je moguće kako upravo zbog društvenih procesa ljudi uopće percipiraju različite rase.

Valja ipak imati na umu kako je ovdje riječ o kvalitativnoj analizi koja obuhvaća ograničen uzorak sudionika, te ovo pitanje zahtjeva detaljnija sustavna istraživanja. Primjerice, možda je prepoznavanje po glasu i naglasku uspješnije za neke rase a za druge manje učinkovito, postoji li manjina slijepih osoba koja nije svjesna rasne pripadnosti, koliko se koncepti različitih rasa razlikuju u slijepih osoba i osoba normalnog vida – mogu li se zaista smatrati istovjetnima? Pitanje odnosa slijepih osoba i doživljavanja rasne pripadnosti svakako je intrigantno te će u budućnosti zasigurno dati zanimljive nalaze.

Izvor: Scientific American, NPR

Leave a Comment