Žensko tijelo – prekomjerna težina kao vječni problem

debljinaKao društvo imamo iskrivljenu percepciju ženskih tijela gdje velika većina ljudi nije u stanju prepoznati kako pretile osobe uistinu izgledaju i što zapravo znači prekomjerna tjelesna težina. Kao takvi, došli smo do točke gdje se ženama od djetinjstva prezentira iskrivljena slika kako bi „trebale“ izgledati, što podrazumijeva visoko postavljene, gotovo nemoguće standarde. Ako te standarde ne mogu dosegnuti kažnjava ih se kako u društvenom tako i u zdravstvenom smislu.

1. ITM

Mjerenja kojima se može procijeniti da li je netko uhranjen, odnosno da li ima „zdravu težinu“ zove se ITM, tj. indeks tjelesne mase. ITM je okvirni pokazatelj odnosa težine i visine tijela, odnosno povezan je s količinom prekomjernog masnog tkiva u ljudskom tijelu. Njegovo upotrebljavanje je općeprihvaćeno od strane liječnika, Svjetske zdravstvene organizacije, mnogih sveučilišta te brojnih zdravstvenih djelatnika koji se bave ovom problematikom.

Međutim, ITM je zapravo toliko manjkav da to dolazi do točke beskorisnosti i neupotrebljivosti, što je činjenica koju je priznao čak i Ansel Keys, čovjek koji je popularizirao njegovo korištenje, a koji je izričito naveo da ITM ne treba koristiti za individualne dijagnoze. Postoji nekoliko glavnih razloga zašto je naše oslanjanje na ITM kao sredstva procjene zdravlja, pogotovo kada su u pitanju žene, zapravo loše:

1. Ne uzima se u obzir činjenica da su mišići gušći od masnoća u tijelu. Iz tog razloga se sportaše i bodybuildere registrira kao pretile unatoč njihovoj kondiciji, samo zato što njihova tijela imaju veću mišićnu gustoću. To je predrasuda koja se odnosi na bilo koga sa značajnijom mišićnom masom. Tako je npr, bodybuilderici Aniti Albrecht koja je zapravo u iznimnoj formi dijagnosticirana pretilost, te joj je naložen odlazak na strogu dijetu.

2. Pri određivanju ITM-a izuzima se visina ili tip tijela osobe. Viši ljudi će uvijek imati veći ITM bez obzira na njihovu stvarnu težinu, dok će niži ljudi uvijek imati manji, a to je zbog načina na koji je mjerenje razrađeno. ITM originalno je razvijen sredinom 19. stoljeća u Europi, korištenjem europskih fizikalnih normi, bez da se uzimala u obzir građa, metabolizam ili podneblje iz kojeg osoba dolazi.

3. ITM koristi jednaka mjerenja i za muškarce i žene, a ne uzima u obzir činjenicu da su žene niže od muškaraca i prirodno imaju više masnog tkiva. Zapravo, ITM je izvorno je formuliran na temelju ispitivanja samo muškaraca bijele rase – što znači da temelji na normama koje vrijede samo za muški spol. Kao takav, i zbog činjenice da je neupotrebljiv kod individualnih dijagnoza, posebno je štetan za žene čija se građa i metabolizam nikako ne uklapaju u ovaj način mjerenja.

4. ITM ne uzima u obzir niti godine te promjene u visini koje se javljaju s godinama. Na primjer, za tinejdžera koji još nije dosegnuo punu visinu i uspostavio normalnu masu odraslog čovjeka vrijede isti standardi kao za prosječnog odraslog muškarca.

Kada spojimo sve ove činjenice, dobivamo recept za katastrofu. Diljem svijeta, ženama svih tipova tijela, godina i nacionalnosti liječnici, članovi obitelji, sveučiliša i osiguravajuća društva govore da se pokušaju pridržavati jednog, „univerzalnog“ pojma tjelesnog zdravlja koji zapravo počiva na onome što se smatralo normalnim za europske muškarce bijele rase iz sredine 19. stoljeća.

2. Veličina odjeće

Uzmimo u obzir žene na koje unatoč vrlo različitim tipovima tijela, teže prosječnih 70 kg. Očigledno, sve ove žene nose različite kofekcijske brojeve iz razloga koji nema apsolutno nikakve veze sa njihovom težinom, ali je potpuno povezano sa njihovom visinom i tipom tijela. Ali zbog opsesije sa visokim, mršavim, skladnim i vitkim modelima koju nam je nametnula modna industrija – i to ne zato što su one reprezentativni primjerak populacije već zato što njihov oblik tijela može bolje poslužiti kao vješalica za odjeću – naučili su nas da povezujemo manje konfekcijske brojeve sa zdravijim tijelima i to kako bi bolje opravdali ono što nam nude na ekranima, modnim pistama, časopisima i u marketingu kao ideal zdravlja.

„Plus veličina“ se tretira kao odvojena, posebna kategorija te smatra sinonimom prekomjerne težine i pretilosti. Apsurdno je što je zapravo riječ o standarnim veličinama, a ne posebnoj kategoriji. Modeli „plus veličina“ su često ismijavani, smatra ih se debelima, nezdravima i kao modele lošim uzorima. Činjenica je da današnji modeli imaju 23 % manju tjelesnu težinu od običnih žena, u usporedbi sa 8% do prije samo 20 godina, no mnogi i dalje žene koje zapravo imaju prosječnu težinu smatraju debelima, a ideju da se za izloge koriste lutke „plus veličine“ vide kao poticaj za povećavanje prosjeka pretilih žena. Ubacimo u to i činjenicu da veličine ženske odjeće nisu standardizirane, već široko variraju od marke do marke- čak i unutar samog branda, te ideja prosuđivanja zdravlja žene prema veličini traperica koje nosi postaje još smješnija.

Za one koji su još uvijek u kušnji smatrati da ova ideja o standardima koje je postavila modna industrija i nije tako loša, te da je epidemija pretilosti prikazana kroz pomalo iskrivljene statistike, treba reći iskreno: poremećaji u prehrani imaju veću stopu smrtnosti od bilo kojeg mentalnog poremećaja. Žene između 15 i 24 godina su u 12 puta većoj smrtnoj opasnosti od anoreksije nego od bilo čega drugoga, dok 20% anoreksičnih djevojaka umire od ove bolesti. Također se procjenjuje da 20 do 40% modela pati od poremećaja u prehrani, a samo 5 % žena u Americi ima manekenski tip tijela.

3. Zdravstveni problemi

Srži cijele ove problematike je naravno zdravlje. Sa svim statistikama ne mora se ni naglašavati da ekstremna mršavost sa sobom povlači i mnoge zdravstvene probleme. Uz sva druga zla, poremećaji u prehrani mogu npr. voditi do problema sa srcem i gubitka koštane mase, te imaju ogroman negativan o utjecaj na mentalno zdravlje. Naravno, i pretilost nosi velike zdravstvene rizike koji se ne smiju zanemariti, pogotovo jer se 6% smrtnosti pripisuje pretilosti. Ali na dnevnoj bazi, naša izuzetno nerealna predodžba ženske ljepote, poistovjećivanje manjih konfekcijskih brojeva sa zdravim tijelima, zaziranje od „plus veličina“, te krivo uvriježeno mišljenje da je ITM indikator ženske forme i vitalnosti – znači da smo izgubili sposobnost prepoznavanja „prave“ pretilosti.

Debljina kao koncept, umjesto da jednostavno bude način na koji opisujemo tijelo, pretvorilo se u nešto pogrdno, ružno i upozoravajuće. Pri tome nikada ne govorimo o stupnjevima debljine, tipu tijela ili raspodjeli težine. Volimo velike grudi i oprezno govorimo o oblinama, ali uvijek u smislu isključivanja njih od tipa tijela koje opisujemo kao debelo. Kad nekoga nazivamo debelim mislimo samo na „neidealno“, što može značiti bilo što – široki bokovi, trbuščić, bedra koja nisu savršeno zategnuta itd.

Zaključak:

Moramo prestati jačati ideju da ako nisi mršav si pretil. To nema nikakve veze sa zdravljem, a ima sve sa našim idealiziranjem ženske ljepote te ismijavanjem bilo koga tko ne ispunjava te nemoguće standarde. Moramo se prestati oslanjati na ITM koji nam govori da li smo zdravi ili ne, i to posebno žene te umjesto toga prihvatiti da je zdravlje prekompleksan pojam da se svodi na jedan jednostavan izračun.

Predrasude u zdravstvenom sustavu prema svakome tko se čini da je prekomjerne tjelesne težine, te prevelika isključivost u određivanju uzročnika lošijeg zdravstvenog stanja i forme ne samo da je kontraproduktivno nego i vrlo opasno. Moramo prestati upotrebljavati riječ „debeo“ kao nešto pogrdno, a prvenstveno moramo prekinuti ovu toksičnu kulturu poremećaja u prehrani, fotošopiranih fotografija te pothranjenosti kojom hranimo modnu industriju. Jer društvo zaslužuje bolje. Žene zaslužuju bolje.

Izvor: Fozmeadows

Leave a Comment