U evolucijskoj igri parenja vrijedi pravilo mišićavosti

Kada je riječ o dokazivanju u borbi za spoj, ne dobiva uvijek djevojku onaj koji dobro izgleda. U stvari, u određenih vrsta južnoameričkih riba, mišićavost i prikrivanje pobjeđuje šarenilo i otmjenost gotovo svaki put.


U nizu objavljenih istraživanja o južnoameričkim vrstama riba (Poecilia parae), koje su usko srodne s gupi ribama, znanstvenici sa Syracuse University otkrili su kako međuigra između strategija mužjakovog parenja i ponašanja predatora pomaže u očuvanju populacijske karakteristične raznolikosti boja tijekom određenog vremena. Treće istraživanje u nizu objavljeno je 23. prosinca u BMC Evolutionary Biology, publikaciji BioMed Central, u Londonu. Istraživanja je djelomično podržala National Science Foundation (NSF).

“Poecilia parae su idealni modeli za istraživanje kako nastaje genetska raznolikost te kako se ona održava unutar vrste,” kaže autor istraživanja Jorge Luis Hurtado-Gonzales, kandidat za doktora znanosti na Department of Biology u SU`s College of Arts and Sciences. “Rezultati bi nam mogli pomoći da bolje shvatimo kako zaštititi biološku raznolikost u većim ekosustavima.” Hurtado-Gonzalesov koautor je J. Albert C.Uy s University of Miami. Kao gupi, i Poecilia se spolno razmnožavaju a njihovi se potomci rađaju živi. Za razliku od gupija, u kojih ne postoje dva mužjaka sa točno istim bojama uzoraka, mužjaci Poecilia parae dolaze u pet, genetski određenih boja – crvena, žuta, plava, parae (prozirne s crnom trakom) te immaculata (jednoliko siva koja oponaša boju nezrelih ženki). Kada ih se pronađe u divljini, obilje svake skupine boja zastupljene u ukupnoj populaciji relativno je konstantna, unatoč činjenici da se ženke vole pariti s više markantnim crvenima i žutima.

“Ako ženke preferiraju crvene i žute mužjake, onda bi čovjek pomislio da će crvena i žuta boja dominirati te da će druge boje nestati s vremenom,” kaže Hurtado-Gonzales. “Međutim, crvena i žuta su boje koje se najrjeđe nalaze u divljini.” Najnovije istraživanje otkriva da iako ženke preferiraju crvene i žute, one zapravo odabiru pobjednika borbe peraja o peraju u značajnom broju slučajeva. U istraživanju, veće parae gotovo su uvijek prevladali, čime dobivaju prednost pri parenju unatoč tome što imaju manje poželjnu obojenost. Immaculatas, koji su najmanji mužjaci, uglavnom izbjegavaju pokazivati nasilje te su ih uglavnom svi ignorirali, svi osim žutih mužjaka. Veći žuti gotovo su uvijek pobjeđivali immaculatas, time ih zaustavljajući da se približe ženkama.

“U nedostatku kompeticije između mužjaka, otkrili smo da će ženke gotovo uvijek izabrati crvenog mužjaka”, kaže Hurtado-Gonzales. “Međutim, ako crveni izgubi borbu, žena će općenito tražiti pobjednika. U većini slučajeva, to je veći parae, koji je najdominantniji mužjak.” Immaculatas nadoknade svoj nedostatak fizičke snage i privlačnosti kroz strategiju parenja koja se oslanja na prikrivenosti. U istraživanju iz 2009.godine objavljenom u časopisu Animal Behavior, Hurtado-Gonzales je utvrdio da jednolična siva boja immaculatima osigurava kamuflažu koja im omogućuje da se prikriveno pare sa ženkama, dok im se više bojom raznolikiji crveni mužjaci udvaraju. Ženke su promiskuitetne i pariti će se sa više mužjaka. Osim toga, immaculatas su razvili veće testise, koji proizvode više spermija, što im pruža prednost nakon parenja, u utrci za oplodnju ženkinih jaja.

Konačno, u istraživanju objavljenom ranije ove godine u časopisu Journal of Evolutionary Biology Hurtado-Gonzales je utvrdio da uobičajeni predator Poecilia parae preferira jesti crvene i žute, najvjerojatnije zbog njihovih jarkih boja, koje ih čine lakše uočljivima. Ovaj predatorski nedostatak doprinosi manjem broju crvenih i žutih u ukupnoj populaciji. “Čini se da unutar evolucijske ljestvice, manje privlačni mužjaci više ustraju u populaciji od svojih više atraktivnijih suparnika, razvojem jedinstvene, ali vjerojatno jednako učinkovite strategije parenja,” kaže Hurtado-Gonzales. “Stoga, održavanje više boja može biti rezultat interakcije između predatorske kontrole atraktivnih mužjaka (crvenih i žutih) te sposobnosti manje privlačnih mužjaka da iskoriste druga područja spolnog odabira, uključujući i dominaciju mužjaka, prikriveno ponašanje te natjecanje u spermi.” Nadolazeće istraživanje će se usredotočiti na način kako plavi mužjak dobiva prednost pri parenju. Rani rezultati pokazuju da plavi iskorištavaju staništa u kojima valne duljine plavog svjetla povećavaju njihovu privlačnost u ženki, a možda i ograničavaju njihovu izloženost predatorima.

Izvor:  Syracuse University; www.znanost.com

Leave a Comment