Proizvodnja novca ni iz čega

Suvremena ekonomska teorija zasnovana na radovima britanskog ekonomskog teoretičara Johna Maynarda Keynesa, a koja se nekritički podučava na praktički svakom sveučilištu na svijetu, bila je potpuno nesposobna predvidjeti krizu koja nas je pogodila u zadnjih nekoliko godina. A sada isti ekonomski “stručnjaci” koji su zagovarali tu teoriju predlažu rješenja i propisuju lijekove za svladavanje gospodarske krize.

Sva ta rješenja i lijekovi uglavnom se svode na jednu jedinu metodu: obilno kreiranje golemih količina optjecajnoga novca i njegovo ubrizgavanje u gospodarstvo. Premda suvremeni ekonomisti tu metodu nazivaju različitim imenima (npr. “snižavanje referentnih kamatnih stopa”, “stimulacija ekonomije”, “kvantitativno oslabljivanje”), ona zapravo ne predstavlja ništa drugo nego samo vulgarni oblik krađe novca radišnim i štednim ljudima, i njegove redistribucije u ruke političke elite.

Mali ljudi najviše stradavaju

Proizvodnja papirnatoga novca neminovno dovodi do njegova obezvrjeđivanja. Povijesna je činjenica da je američki dolar u zadnjih 100 godina, upravo zahvaljujući proizvodnji novca od strane američke središnje banke Federal Reseve System (FED), izgubio 97 posto svoje početne vrijednosti. Za ono što je 1911. godine koštalo 3 dolara, danas je potrebno odvojiti 100 dolara. Iskustva s obezvrjeđivanjem novca naši građani imaju napretek. U zadnjih 30 godina zbog potpunoga gubitka vrijednosti u našim se krajevima promijenilo četiri ili pet različitih valuta.

Tužna je činjenica da kreiranje novca ni iz čega najviše koristi pojedincima koji su najbliži izvoru toga kreiranja. Proizvođači novca ni iz čega u pravilu su središnje banke zemalja svijeta, a najveću korist od te proizvodnje imaju ljudi koji su sa središnjom bankom dobro povezani. Najčešće su to bankari, a zatim njihovi najveći klijenti. Istovremeno, proizvodnja novca ni iz čega najviše šteti malim ljudima koji žive od plaće ili mirovine. Ulijevanjem novca u gospodarski sustav cijene svih proizvoda i usluga se povećavaju, ali ne ravnomjerno, nego se najprije povećavaju na mjestu ulijevanja, a zatim se poput karcinoma šire cijelim gospodarstvom.

Pojedinci koji u ruke prvi dobiju svjež novac, proizvode i usluge na tržištu kupuju po “jučerašnjim” cijenama. Kako se taj novac širi gospodarstvom, tako se cijene povećavaju, a pojedincima kojima “zaraženi” novac dođe u ruke u kasnijim fazama širenja od njega imaju sve manje i manje koristi, jer su cijene proizvoda i usluga u ekonomiji već korigirane naviše. U pravilu su zadnji u nizu dobivanja tog novca obični građani koji žive samo od svoje plaće ili mirovine. Oni su ujedno u tom procesu obezvrjeđivanja i najveći gubitnici, zato jer oni proizvode i usluge kupuju po cijenama koje su već uvećane za postotak novostvorenoga novca ni iz čega.

Izvor: priprema.com

Leave a Comment