Kad smo suočeni sa seksualnim uznemiravanjem, pasivniji smo nego što mislimo

Seksualno uznemiravanje samo po sebi djeluje poražavajuće na žrtve, a nova istraživanja pokazuju da može biti još i podmuklije te popraćeno zabrinjavajućim posljedicama. Kad smo suočeni sa seksualnim uznemiravanjem, ne zauzimamo se za sebe u mjeri za koju vjerujemo da ćemo se zauzeti. Stoga, budući da kao mjerilo koristimo krive pretpostavke, mi osuđujemo one koji su pasivni u situaciji seksualnog uznemiravanja, proizlazi iz nove studije na kojoj je kao suautorica radila Ann Tenbrunsel, profesorica poslovne etike na Sveučilištu Notre Dame.

U radu pod naslovom “Dvostruka viktimizacija na radnom mjestu: zašto promatrači osuđuju pasivne žrtve seksualnog uznemiravanja”, koji će uskoro biti objavljen u časopisu Organization Science, Tenbrunsel i istraživači sa Sveučilišta u Utahu, Sveučilišta Brigham Young te Sjeverozapadnog sveučilišta proveli su pet studija u kojima su istraživali osuđivanje pasivnih žrtvi od strane promatrača.

Ukazujući na saslušanje Anite Hill iz 1991. u američkom Senatu vezano za imenovanje Clarencea Thomasa za suca Vrhovnog suda, istraživači primjećuju kako je ona svjedočila da ju je Thomas seksualno uznemiravao tijekom njegovog mandata šefa Komisije jednakih mogućnosti zapošljavanja. Unatoč brojnim zlostavljanima tijekom prijašnjih godina, ona ni u jednom trenutku nije prigovorila Thomasu zbog njegovog ponašanja niti je poduzela ikakve mjere protiv uznemiravanja. Njezine izjave o ponavljanom seksualnom uznemiravanju i vlastitom nedostatku reagiranja, u javnosti su izazvale sumnju i osudu Anite Hill.

Taj slučaj, koji je daleko od toga da bude izolirani incident, ilustrira trend koji prevladava i danas.

“Kad bismo mogli povećati točnost naših predviđanja i shvatiti da se nećemo zauzeti za sebe onako često kako bismo željeli misliti, manje bismo osuđivali druge žrtve”, kaže Tenbrunsel.

U prve dvije studije, promatrači su smatrali da bi se oni više suprotstavili nego što žrtve obično rade. To je dovelo do veće osude drugih pasivnih žrtava, uključujući i nespremnost da rade s njima ili da ih preporuče za posao.

Treća studija identificirala je nemogućnost razumijevanja, što može motivirati žrtve da budu pasivne. Posljednja dva istraživanja smanjila su osude pasivnih žrtava seksualnog zlostavljanja tako što su istaknula njihove vjerojatne motivacije u vrijeme uznemiravanja i tako što su potaknuli sudionike da se prisjete vlastitih prošlih iskustava kad nisu izravno reagirali na zastrašivanja na radnom mjestu, što je slična situacija, ali se razlikuje od seksualnog uznemiravanja.

Rezultati ovih studija pružaju uvid u uzroke i posljedice osuđivanja žrtvi i pomažu u objašnjavanju zašto je pasivnost prema zlostavljanju – kao prevladavajuće ponašanje – predmet tolikog prijezira.

Izvor: http://znanost.geek.hr/clanak/kad-smo-suoceni-sa-seksualnim-uznemiravanjem-mi-smo-pasivniji-nego-sto-mislimo/#ixzz2D2hqYiYu

Related Posts

Share This

Leave a Comment