Kad ćemo postati transhumani?

Oko

Oko

Budućnost je nemoguće predvidjeti. Ali ta činjenica neće spriječiti ljude da pokušavaju. Možemo se u najmanju ruku praviti da znamo gdje želimo vidjeti čovječanstvo u budućnosti. Njegujemo nadu da su zakoni koje donosimo, tehnologije koje otkrivamo, naše društvene navike i načini mišljenja, male silnice što, kad se s vremenom kombiniraju, pokreću našu vrstu prema boljoj budućnosti. Pitanje je, kako ćemo znati da li doista napredujemo?

Zagovaratelji transhumanizma raspravljaju u prilog budućnosti koju će obilježiti stvari kao što su tijela koja ne stare, transcendentna iskustva i vanserijski umovi. Ne podržava svatko svaki aspekt transhumanizma, no iznenadili bi se kako nas lijepo tekuće političke borbe i tehnološki progres upravljaju prema transhumanoj budućnosti (kurziv u izvorniku, op. KT). Kod transhumanizma nije riječ samo o kibernetici i robotskim tijelima. Da bi on postao stvarnost tehnološki i biološki napredak trebaju pratiti društveni i politički koraci naprijed.

Ali kako ćemo znati da su dijelovi slagalice konačno došli na svoja mjesta? Na to pitanje pokušavam odgovoriti još od kad je Tyler Cowen iz Marginal revolution od čitatelja dobio slijedeće pitanje: Koji su točno uvjeti za to da se „transhumanizam“ smatra dosegnutim?“ Nastojeći odgovoriti na ovo pitanje, odgovaram navodeći ono što vidim kao tri glavna pokazatelja:

1. Medicinske modifikacije koje permanentno izmjenjuju ili zamjenjuju ljudske tjelesne funkcije postaju uobičajene.
2. U našem društvenom razumijevanju proces starenja gubi „obilježje nužnosti“ i društvo ga počinje tretirati kao bolest.
3. Rasprava o pravima o tome koga sve ubrajamo u ljude (npr. trebaju li homoseksualci imati pravo na brak?) pomiče se u dovoljno fleksibilan sistem da obuhvati i svjesna ne-ljudska bića.

Dok sam pipajući u intelektualnoj tami tražio ove tri točke, postalo mi je jasno kako su konkretna tehnologija i načini njezina funkcioniranja nevažni. Umjesto toga, moramo dokučiti kako tehnologija može promijeniti naše živote. Za razliku od zloglasnog „jetpacka“ koji je obilježio futurologiju 20. stoljeća, danas trebamo opsežnije pokazatelje napretka. Slijedi sedam stvari koje treba očekivati u nastupajućim stoljećima, a koje će pokazati da je transhumanizam nastupio.

Kad razmišljamo o budućnosti, mislimo o tehnologiji. No prečesto, mi razmišljamo o zapravo besmislenoj tehnologiji – letećim automobilima i patikama koje se same vežu ili laserskim pištoljima. Takve stvari neće promijeniti način na koji se događa život. Ne na način na koji su ga izmijenili mašina za veš ili mobitel. To su pravi izumi. U tom duhu ja shvaćam pokazatelje transhumanizma. Bitno je to kako tehnologija mijenja definiciju „normalnog“ ljudskog bića. Razmišljajte o tome na slijedeći način: bilo koji među pokazateljima je ostvaren tek onda kad barem nekoliko ljudi s kojima imate posla bilo kojeg dana koristi danu tehnologiju. S tim na umu, predlažem slijedećih sedam promjena kao pokazatelje da je transhumano stanje postignuto.

1. Proteze postaju poželjnije od vlastitih organa i udova: Pojava proteza i implantata za organe i udove koji su jednako dobri ili bolji nego prirodni. Precizan pokazatelj kvalitete proteza bile bi dobrovoljne amputacije. Oni koji koriste proteze natjecali bi se s onima koji ih nemaju u fizičkim perfomansama i atletskim natjecanjima, ili bi čak u njima pobjeđivali. Ovdje uključujemo slušne i optičke implantate, bioničke udove i umjetne organe što bi bili funkcionalni unutar ljudske vrste i masovno dostupni. Glavni društveni pokazatelj tu bi bila zastarjelost terminologije što se odnosi na „invalidnost“ i „hendikepiranost“. Ako ikad poželite zamijeniti svoju rođenu ruku kibernetskom, možete slobodno maknuti kvačicu iz ove kutije na vašoj transhumanoj check-listi.

2. Bolji mozgovi: Naše spoznajne moći možemo poboljšati na tri načina. Poredani po vjerojatnosti njihove društvene primjene u bliskoj budućnosti to su: lijekovi za poboljšanje percepcije, genetski inženjering ili neuro-implantati/zamjenski cyber-mozgovi. Na jutro kad se prosječna osoba ustane, skuha kavu i čvakne stimulant jak kao modafinil – ili čak jači – smatrajte ovaj uvjet zadovoljenim. Genetski inženjering i cyber-mozgovi predstavljat će poboljšanja u stupnju i funkciji, ali ne i u svrsi. Čim nešto od toga dvoga uđe u svakodnevicu imat ćemo pokazatelj da više ne razumijevamo genetičku i fenotipsku lutriju iz koje nastaje inteligencija kao „varanje“.

3. Umjetna asistencija: Umjetna inteligencija (AI) i nadograđena stvarnost (engl. Augmented Reality – AR) integrirane u osobno, svakodnevno ponašanje. Jednako kao što su Google pretraga i Wikipedia izmijenili način istraživanja i pamćenja, AI i AR mogli bi izmijeniti načine na koji mislimo i djelujemo. Dedal iz Deus Ex-a i Jarvis iz Iron Man-a odličan su primjer položenog Turing testa (ne može ih se razlikovati od ljudske inteligencije) kod likova koji su pomoćnici i sekundarni umovi glavnim likovima u igri. Gledajte to ovako: dolazite na koktel zabavu. Vaš cyber-mozak pomaže vam analizirajući svako lice u prostoriji i bira one ljude koji su prema vašim preferencijama socijalno bitni. Koristeći AR projiciran na optičke implantate, AI označava svaku osobu u vidnom polju i, kako se približavate, prikazuje opis njezinih glavnih interesa i njezin osobni tip. Prenesite sad ovaj primjer na sve ostalo. Bilo da je riječ o roštilju ili presađivanju srca, AI asistencija uz AR sučelje radikalno će izmijeniti ljudsko funkcioniranje. Onda kad većina ljudi bude imala AI savjetnika pored sebe da analizira situaciju i pruža im upute kroz implantate, možete zaključiti da smo korak bliže transhumanom stanju.

4. Nevjerojatna prosječna dob: Krajnji je cilj zdravstvene skrbi da ljudi žive maksimalno dugo i zdravo. Bilo da će do toga doći putem nanotehnologije ili genetskog inženjeringa, ili pak sintetičkih organa, potpuno je irelevantno. Važno je to da će ljudi sporije starjeti, biti zdraviji veći dio njihova života, te da će živjeti preko 120 godina. Naše će društveno razumijevanje starenja izgubiti „obilježje nužnosti“ i društvo će početi promatrati starenje kao bolest s kojom treba izaći na kraj. Kada prosječni životni vijek prijeđe 120 godina, bit će postignut uvjet transhumane dugovječnosti.

5. Odgovorna reprodukcija: Rađanje će djece biti promatrano isključivo u svjetlu odgovornosti. Ljudska reprodukcija u ovom trenutku nije vrijedna izraza „prokreacija“. Jer prokreacija podrazumijeva planiranu kreaciju i svjesno podizanje novorođenog ljudskog živog bića. Kako stvari stoje svatko kome je priroda dala neophodnu biološku opremu može slučajno okotiti mladunče i, osim u slučaju ekstremnog fizičkog zapostavljanja, slobodno ga pustiti da se razvije u nasumičnom i razvojno štetnom pravcu. Djeca – ljudska bića uopće – zaslužuju bolje. Odgovorna će reprodukcija zahtijevati, ponajprije bolju kontracepciju za muškarce i žene. Abortusi će biti rezervirani za rijetke slučajne trudnoće i/ili one koje prijete životu majke. Onaj tko se odluči reproducirati učinit će to pomoću tehnologija za pomoć pri reprodukciji koje će osigurati da čin bude plod svjesne i slobodne odluke. Nadalje, genetske modifikacije, zdravstveni nadzor, i, na koncu, sintetičke maternice omogućit će djetetu najbolje uvjete za dobar život jednom kad se rodi. Licenciranje roditelja moglo bi postati dio ovog procesa; liberalizacija usvajanja i surogat-majčinstva svakako će se ozakoniti. Kada se globalni natalitet stabilizira u točci koja odgovara broju zamjena postojećih jedinki, tehnologije za pomoć pri reprodukciji postanu češći izbor od prirodnog začeća, a odgovorno podizanje djece dođe na veću cijenu od prirodnog roditeljstva, tada ćemo se razmnožavati kao trans-ljudi.

6. Moje tijelo, moj izbor: Legalizacija i regulacija bit će utemeljene na tjelesnim pravima. Supstancije koje će se unositi u organizam – za poboljšanje percepcije, rekreacijske droge, steroidi i nanotehnologija – postat će pravo ali i odgovornost. Djelatnosti kao što su abortus, potpomognuto samoubojstvo, dobrovoljna amputacija, promjena spola, surogat trudnoća, izmijene tijela, zakonite zajednice odraslih osoba bez obzira na broj pojedinaca, i sporazumne seksualne prakse bit će zaštićene zakonom. Genetska struktura, neurološki sastav, proteze i druge kibernetske modifikacije bit će ograničeni samo tehnologijom i odlukom pojedinca. Transhumanizam se ne može dogoditi bez zakonskog okvira koji jedinkama ostavlja pravo kontrole nad vlastitim tijelima. Kada sloboda tijela bude zaštićena i posvećena poput slobode govora, transumanizam će imati slobodu da se razvije.

7. Osobe, ne ljudi: Diskurs o pravima premjestit će se u sferu osobnosti umjesto zajedničke ljudskosti. Već sam dokazivao kako se i danas može vidjeti pomak prema takvom mentalitetu. Primjenom evaluacijskog sistema utemeljenog na osobinama poput svijesti, empatije, samosvijesti, upotrebe alata, rješavanja problema, društvenog ponašanja, jezika i apstraktnog mišljenja, životinje (uključujući ljude) dobit će prava u skladu sa stupnjem njihove osobnosti. Ta će nas prava štiti od scenarija kakav je na djelu u filmu Gattaca, a istodobno će osigurati prava novih vrsta inteligencije, bilo vanzemaljske, umjetne ili životinjske. Kad sive afričke papige, gorile i dupini dobiju ista prava kao ljudsko nedonošče, znat ćemo da je sistem postao transhuman-friendly.

Uzeti svaki za sebe ovi uvjeti su nužni ali ne i dostatni za postizanje transhumanizma. Oni dostatni mogu postati samo kao cjelina. Ako bi me netko tjerao da nagađam, rekao bih da će svih sedam uvjeta biti dosegnuto tijekom iduća dva stoljeća, s tim da su 3 i 4 najudaljeniji. Transhumanizam je još uvijek daleko. Pa ipak, ako imamo na umu ovih sedam uvjeta, možemo u najmanju ruku odrediti približavamo li se transhumanoj budućnosti ili se od nje udaljavamo.

Izvori: Discover Magazine, KaliTribune

Leave a Comment